Ante Jurić je rođen 5. kolovoza 1968. Na svoj rođendan ’95. bio je s 2. gardijskom brigadom u Oluji. U akciji su mu bila i dva brata, svaki na svojoj poziciji. Jednog danima nije čuo.
On je 5. kolovoza, na rođendan, sudjelovao u Oluji kao pripadnik satnije veze 2. gardijske brigade. Kaže da je bilo baš nekako teško od jutra.
– Kad smo se vratili, rekao sam prijatelju: ‘Ako preživim ovaj dan, preživjet ću i cijeli rat’. Na rođendan skoro da nisam ni mislio, malo sam se sjetio ujutro, ali poslije više nije bilo vremena. Neki suborci koji su bili sa mnom na tom pravcu su znali da mi je rođendan, ujutro su mi čestitali, poslije je to sve prošlo. Nije bilo vremena za neka iznenađenja – kaže Jurić, koji se sjetio i jedne zgode vezano uz rođendan.
PRVA DVA DANA SU BILA NAJTEŽA
– Mislim da nam je jedna baka tamo iz sela, odmah kuća do nas, donijela neku rakiju pa smo ujutro nazdravili, prisjetio se Jurić.
Sjeća se da je bio dosta umoran jer prvu večer, 3. na 4. kolovoza, nije oka sklopio.
– Nisam spavao ni minute. Drugu večer mislim da sam dva ili tri sata malo odspavao tako da sam bio umoran i zbog toga nisam uopće razmišljao o rođendanu. Valjda mi je od tog umora bilo svejedno. Znam da smo cijelo vrijeme bili negdje u pokretu, razvlačili smo neke linije, krpali, jer sam bio vezista. Cijeli dan je bilo dosta žestoko. Tako je prošao taj dan, bilo je mnogo poginulih. Malo mi je bilo zbog toga teško, ali znam da smo išli naprijed, da se sve oslobađalo. Čuli smo da je Knin taj dan oslobođen, kao i drugi gradovi, Kostajnica, Dubica i još mnogi. Bili smo sretni zbog toga, jedino što je tamo gdje smo bili, kraj Petrinje, bilo još dosta teško. Još Petrinja nije bila oslobođena, tek sljedeći dan. Ta prva dva dana su bila najteža – govori Jurić.
MALO IH JE OSTALO RADITI
Hrvatskoj obrani priključio se 1993. godine.
– Bio sam u 57. brigadi prvo, a onda sam iste godine prešao u 2. gardijsku brigadu. Tu mi je bio brat, on me čak malo potaknuo da prijeđem kod njih. Rasporedili su me u satniju veze jer sam bio vezista i u bivšoj vojsci te sam u 57. bio vezista u topništvu. S 2. brigadom sam ostao do kraja – kaže Jurić, koji je rodom iz Gornjeg Volara u općini Prijedor u BiH.
– U Sisku sam od 1985. godine. Kad sam došao u Hrvatsku, prvo sam radio u Željezari Sisak. Kako je počeo rat, imao sam radnu obvezu jer nas nije bilo. Praktički sam ostao sam od ekipe koja je radila. Morali smo raditi jer se nešto radilo i za vojsku kad nije bilo uzbuna – priča Jurić, koji je s 2. gardijskom brigadom najviše bio na Banovini.
– Bio sam u Komarevu, uglavnom na Banovini. Kako su naše postrojbe bile na prvoj crti, mi smo davali ispomoć, vezu. Uglavnom smo držali vezu između zapovjedništva brigade i određenih postrojbi. Onda smo u Oluji krenuli. Bili smo na glavnom pravcu, krenulo se i prvo što je osvojeno je selo Gore, u koje smo prvo ušli, i onda se išlo dalje prema Dvoru. U Oluji je prva dva dana bilo dosta zanimljivo i teško. Sretni smo bili kad se krenulo, probila gore prva crta, ali opet je bilo teško poslije kad smo čuli da je bilo puno poginulih. Na primjer, jedan prijatelj je poginuo odmah taj prvi dan. To mi je bilo malo teško, kasnije sam čuo da je poginuo i Predrag Matanović, kojega sam poznavao, kao i njegove roditelje – dok govori o poginulim suborcima glas mu zadrhti, a oči se zamagle.
‘DIRNUO ME DOČEK GRAĐANA’
– Kad je Glina oslobođena, krenulo se prema Dvoru i na toj cesti u Dvor ima jedno selo Dolnjaci. Od tamo je jedan moj prijatelj, koji je bio sa mnom. Njegovi roditelji su cijeli rat tamo bili i kad smo ulazili u to selo, taj susret njega i njegovih roditelja bio je nešto posebno dirljivo. Sreli su se nakon četiri godine. To mi je bilo baš upečatljivo. I kad smo se vraćali iz Oluje, taj dio od Petrinje do naselja Mošćenica, ljudi su stajali uz cestu, mahali, pozdravljali… Kako smo išli prema Sisku, bilo je ih je sve više i više, nismo očekivali tako nešto, bili smo presretni, bio je to baš poseban osjećaj – neki trenuci Juriću su posebno ostali u sjećanju.
U vojsci je ostao i poslije rata.
– Poslije rata sam ostao u satniji veze do 2005., onda sam prešao u zapovjedništvo kao vozač. Tamo sam bio do 2008., dok se brigada nije ugasila, a onda sam prešao u pukovniju veze, gdje sam ostao do 2014. – kaže Jurić, koji se i u mirovini trudi stalno nešto raditi.
– Uvijek nešto radim, uglavnom neke volonterske radove, ništa posebno, ali nikad mi nije dosadno. Pomažem kad nekome nešto treba, imam puno prijatelja, rođaka tu i uvijek nekome treba pomoći. Recimo, nekoga treba odvesti nekamo ili nekome treba pomoći nešto napraviti – priča naš sugovornik. Djece nema, a oženio se prije dvije godine.
– Znao sam se našaliti. Kad bi me pitali kad ću se ženiti, odgovorio bih: ‘Kad odslužim vojsku’. Tako je i ispalo. Supruga je iz Siska, znali smo se dvadeset godina – govori uz osmijeh.
‘MOJE SELO JE SPALJENO’
U Gornjem Volaru u BiH Jurić više nema nikoga.
– Naše selo je skroz spaljeno tako da su svi od tamo došli ovdje. Tata mi je radio u željezari, mama, sestra i brat su prvo ostali tamo, onda su 1992. i oni došli – s tugom se prisjeća rodnog mjesta.
Osim Ante, u Domovinskom ratu su bila i dva njegova brata.
– Jedan brat je bio u Gromovima, a drugi u 57. brigadi, tako da smo sva trojica bili u Oluji na različitim pozicijama. Ja sam bio iza Petrinje, jedan brat je bio tu u Mošćenici na ovom pravcu, a drugi brat je bio u Komarevu. Obojica su mlađi od mene, jedno vrijeme nismo znali kako je koji, je li dobro. Jednoga sam vidio nakon nekoliko dana. Sreli smo se, mislim gore u Grabovcu, a za drugog brata nisam znao desetak, petnaest dana, dok se nije javio. Nije bilo mobitela tad, nije bilo tako lako se ni javiti – govori Jurić.
Kad danas razmišlja o tome, kaže da nije mogao poželjeti bolji dan za svoj rođendan, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Ante legendo…:)