Operacija „Maslenica“ u svojem je napadnom dijelu započela 22., a završila 26. siječnja 1993. godine. Zadaća operacije bila je u potpunosti izvršena. Postrojbe 4. gardijske brigade „Pauci“, Taktička grupa 112. brigade HV-a, 113. brigada HV-a, 7. domobranska pukovnija, specijalne postrojbe Glavnog stožera HV-a (SP GS HV), Vojna policija, HRZ i HRM uspješno su probile crtu obrane neprijatelja, oslobodile zadarsko zaleđe, aerodrom “Zemunik”, Maslenicu i Novsko ždrilo (Novigradsko more). Tom su akcijom stvoreni uvjeti za stavljanje u promet Jadranske magistrale i zadarske zračne luke. Zbog pretrpljenih gubitaka u ljudstvu, izgubljenih područja, gubitka morala i poljuljanog povjerenja pobunjenog srpskog stanovništva zadarskog zaleđa, neprijatelj je krenuo s najjačim specijalnim snagama u protunapad. Cilj je bio povratak izgubljenih područja i važnih objekata, zadarski aerodrom, Novsko ždrilo i Novigrad, te time povratiti poljuljani ugled u snagu svoje vojske.
Dana 8. veljače 1993. godine, po zapovjedi Operativne zone Zagreb (OzZ) i sugestiji generala Ante Gotovine koji je poznavao hrabrost, znanje i uspjeh pripadnika Gromova u obrani Livna, zapovjedništvo 2. gardijske brigade Gromovi izdaje zapovijed 1. pješačkoj bojni o punoj borbenoj pripravnosti. Bojnom je zapovijedao Boris Jacović, a njegov zamjenik bio je Miodrag Demo. Dolaskom nadređenih časnika iz Brigade, održan je sastanak sa zapovjedništvom Bojne o predstojećoj borbenoj zadaći. Zbog nedostatnog broja pješačkih snaga u 1. pješačkoj bojni, zapovjedništvo brigade 11. veljače 1993. godine, izdaje zapovijed za ojačanje 1. bojne formiranjem taktičke skupine 2. gbr: Izvidnički vod iz Izvidničke satnije brigade, vod borbenih vozila pješaštva (BVP) s pješaštvom iz Oklopne bojne brigade, mješoviti protuoklopni vod (POv) iz PORD-a brigade, raketni vod PZO-a, dijelovi brigadne inženjerije i TRb-a PZO-a.
U sastav TG 2. gbr ulazi i ojačana satnija 2. pješačke bojne (oko 150 gardista) na čelu sa zapovjednikom bojne Predragom Matanovićem. Tijekom izdavanja zapovijedi, posebno je naglašeno da će postrojba biti duže na terenu te ju je potrebno još ojačati sredstvima veze i repetitorom, sredstvima za protuoklopnu borbu (POB) i dva borbena kompleta (B/K) streljiva. Zbog složene i teške situacije na terenu u zaleđu Zadra, konkretnije u području Novigrada, odlučeno je da se ljudstvo prebaci zračnim putem, helikopterima te da se, usporedno s time, hitno organizira hodna kolona koja će po mraku krenuti u područje operacije u okolici Zadra. Kolona s motornim vozilima i teškom opremom krenula je pod pratnjom Vojne policije (VP) u 21:00 sat iz Dugog Sela prema Novigradu. Gardistima je naložena spremnost za ukrcaj u autobuse kojima su 9. veljače 1993. godine u 4:30 sati prevezeni na aerodrom Lučko. Zapovjedništvo 1. bojne upoznato je s time da će gardisti biti prevezeni helikopterima u dva vala s osam letjelica. Šest helikoptera prevest će dvadeset i pet gardista, a dva helikoptera po dvadeset gardista. Prijevoz helikopterima obavljen je po planu i postrojba je iskrcana u vojnoj bazi “Šepurine” kod Zadra. To je bio prvi masovni prijevoz Gromova na ratište. Uslijedilo je uspješno spajanje helikoptersko desantnih snaga i hodne kolone. Za logističku bazu određeno je odmaralište “Crvena Luka”. Nakon dolaska i smještaja, zapovjednik Taktičke grupe otišao je u Radovin na IZM OZ-a Split na upoznavanje sa situacijom i prijam borbene zadaće. Od zapovjedništva je dobio zapovijed da se rano ujutro pripremi za zauzimanje položaja u području Novigrada.U jutarnjim satima 10. veljače, u mjestu Gajine na komunikaciji Posedarje – Novigrad, zapovjedništvo 1. pješačke bojne sastalo se s operativcima IZM-a OZ-a Split, radi upoznavanja sa situacijom na bojištu oko Novigrada i Paljuva koja nije bila pod potpunom kontrolom hrvatskih snaga. Zapovjedništvo 1. pješačke bojne odlazi u Novigrad u izviđanje i upoznavanje s trenutačnim stanjem na terenu. Kako neprijatelja nije bilo u Novigradu, uvodi se 3. pješačka satnija i PORs te se zaposjedaju položaji od groblja do tvrđave iznad Novigrada. Tijekom večeri, u područje Gajine dolaze i ostale pješačke snage koje su bile spremne za intervenciju. U području Novigrada kod groblja nalazilo se dvadesetak domobrana, a u području grada dvadeset pet pripadnika MDP-a “Vanga” iz Pule. Toga dana, oko 23:00 sata, dobivena je zapovijed za napad sljedećeg dana u jutarnjim satima. Dana 11. veljače 1993. godine u 1:00 sat razrađena je zapovijed za napad. Napad je započeo u 6:30 sati toga dana. Snage 1. pješačke bojne, oko 120 gardista, bile su u tom trenutku, zbog velike širine fronta, previše rastegnute i neutvrđene.
OBRANA NOVIGRADA 9. – 25. VELJAČE 1993.
Zbog nedovoljnih podataka o snazi neprijatelja i potrebnog vremena za kvalitetnu pripremu napada, snage 1. pješačke bojne nisu uspjele razbiti i potisnuti brojčano i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja. To je bio najopasniji trenutak cijele operacije. S obzirom na odnos snaga, neprijatelj je imao veliku priliku probiti crtu obrane i ući u Novigrad. Srpskim pobunjeničkim snagama došla je pomoć iz Srbije. To su uglavnom bili “arkanovci”, pripadnici paravojnih postrojbi, kojima je zapovijedao Željko Ražnjatović-Arkan, te dijelovi vojnih jedinica JNA iz Srbije i Bosne i Hercegovine kojima je zapovijedao Ratko Mladić. Obavještajne su procjene bile da se na širem području Maslenice nalazi nekoliko tisuća neprijateljskih vojnika. Prva pješačka bojna, uz teške napore i velike gubitke, ipak je uspjela zaustaviti neprijatelja i uspostaviti obranu. Toga dana 1. bojna imala je dvadesetak ranjenih. Teško je ranjen zapovjednik voda Ivica Mužić. Bojna je toga dana izgubila dva vrhunska borca, zapovjednika 1. pješačke satnije Dragutina Naglaša i zapovjednika voda Vladu Brebrića. Brzom reorganizacijom, 2. satnija, dio voda PZO-a i dio Protuoklopne satnije zaposjeli su položaje ispred Novigrada i oko kule, 3. satnija, dio voda PZO-a i dio Protuoklopne satnije zaposjeli su položaje oko groblja i na platou, a 1. satnija položaje u selu Baždarićima. Ojačana satnija 2. pješačke bojne došla je tijekom noći te zaposjela obrambene položaje u zaseoku Buterine i zaseoku Baždarići prema naselju Paljuv. Pristupljeno je utvrđivanju položaja, zaprečivanju mogućih pravaca napada neprijatelja, uspostavljanju veze, sve pod stalnim djelovanjima neprijateljskog topništva i napadima pješaštva koji su uspješno odbijani. U nekoliko su navrata branitelji uzvraćali neprijatelju ulazeći diverzantskim napadima u njegovu dubinu te mu nanosili gubitke u ljudstvu i tehnici. Neprijatelj je 14. veljače 1993. uz jaku topničku potporu izveo pješački napad koji je uspješno odbijen. Taktička grupa 2. gardijske brigade imala je nekoliko ranjenih. Neprijatelj je 16. veljače 1993., kao i svakoga dana, tukao teškim topništvom i minobacačima po položajima. Prva pješačka satnija već je ranije izgubila zapovjednika, a toga je dana teško ranjen i njegov zamjenik, Ivica Šafarić, uz još nekoliko suboraca. Smrtno je stradao Marijan Mikulin. Veliku hrabrost i požrtvovnost pokazao je brigadni liječnik dr. Tonči Soža koji je sa svojom sanitetskom ekipom, izložen pješačkoj i minobacačkoj vatri, osobno spašavao, zbrinjavao i izvlačio ranjene i poginule s mjesta vatrenih sukoba. Nakon topničkih i pješačkih provokacija, koje su trajale cijele noći 17. veljače, u ranim jutarnjim satima neprijatelj je izveo organizirani topničko-pješački napad na položaje Taktičke grupe 2. gbr. Najjači udar tenkovima, BVP-om i pješaštvom uslijedio je na položaje 1. pješačke satnije u selu Baždarići. U žestokom okršaju neprijatelj je odbačen i novigradsko je zaleđe obranjeno. Da je neprijatelj uspio probiti liniju, sve bi novigradsko stanovništvo bilo u okruženju.
Nakon tog neuspjelog neprijateljskog napada, iduća dva dana uslijedio je prividni mir. Neprijatelj je ponovno 19. veljače granatirao položaje u kojem su smrtno stradali tenkisti Ivan Cindrić i Boris Krivačić. Nakon toga, Taktička grupa pokušala je i uspjela aktivnom obranom zadržati i utvrditi položaje. Nakon dva teška tjedna, Taktičku grupu 2. gbr zamjenjuju pripadnici 4. gardijske brigade. Nakon te žestoke borbe i izvršene dobivene borbene zapovjedi, dana 25. veljače 1993. pripadnici Taktičke grupe 2. gbr vraćaju se helikopterima u bazu Trstenik i Sisak na zasluženi odmor.
Zadar i zadarsko zaleđe odahnuli su od neprijateljskih napada. Crta bojišta se do Oluje nije pomicala, a maslenički pontonski most i zračna luka “Zemunik” postali su važan prometni čimbenik u povezivanju sjevera i juga Hrvatske.
Izvor: tekst i fotografije Monografija 2. gbr Gromovi
Izvor filma: