ULOGA 2. GBR GROMOVI NA DUBROVAČKOM BOJIŠTU

0
371

DUBROVAČKO ZALEĐE 7. – 13. RUJNA 1992.

Studeni i prosinac 1991. godine bili su mjeseci najveće agresije na Dubrovnik i njegovo  zaleđe. Zapravo, bili su to dani sumraka za krajnji jug Hrvatske. Topnički napadi bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA), Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) i Jugoslavenskog ratnog zrakoplov- stva (JRZ) razarali su neprocjenjivo povijesno blago, a srpsko-crnogorski napadi prijetili su potpunim zauzimanjem grada. Malobrojni hrabri branitelji, smiono su branili svoj Grad. Međutim, napori su prelazili ljudske mogućnosti. Stoga je vrhovništvo Republike Hrvatske s Glavnim stožerom Hrvatske vojske tražio najučinkovitije mogućnosti za zaštitu grada i odbacivanje neprijatelja iz njegova zaleđa.

Temeljem dobivene zapovjedi 13. lipnja 1992., formirana je Taktička grupa 2 (TG-2) 2. gardijske brigade za obranu Dubrovnika.

Pripadnici 1. pješačke satnije Crnih mambi, hotel “Belvedere” (Dubrovnik, ljeto 1992.)

U sastavu Taktičke grupe 2 bili su: zapovjedništvo, ojačana pješačka satnija (ps) iz sastava druge pješačke bojne (2. pb), Izvidničko-diverzantski vod iz sastava 2. pb, Pionirski vod iz sastava Inženjerijske satnije 2. gardijske brigade, Vod za potporu (dva MB 120 mm, četiri MB 82 mm, dva LRL 128 mm), Vod

PZO-a (jedan PAT 20/3 A4, jedna desetina Igla, jedna desetina Strela), Vod za POB (tri BsT-a 82 mm, pet RRB-a Osa 90 mm, jedan BOV s maljutkama), vod logistike (sanitetska, tehnička i intendantska de- setina), desetina VP-a iz satnije 2. gardijske brigade, desetina veze iz 2. pb, PD vod iz satnije Kondorov zdrug, satnija iz 1. pb (poslije su dolazile iz Livna ostale satnije) te satnija iz 3. pb. Zapovjednik TG-2 Druge gardijske brigade bio je Drago Matanović, a zamjenik Mile Krišto. Postrojbe su iz Siska i Dugog Sela krenule 14. lipnja u 13:00 sati smjerom: Zagreb – Karlovac – Josipdol – Senj – Prizna – Pag – Zadar – Šibenik – Split – Zaton Veliki, gdje je Taktička grupa 2 (TG-2) stigla 15. lipnja u kasnim večernjim satima. Važno je napomenuti da su svi branitelji i MTS prevezeni kamionima u vrlo skučenim uvjetima za ovako dugi put.

Pripadnici 4. pješačke satnije Crnih mambi Filip Tadić, Branko Mikulić i Ivica Kezić (Dubrovačko bojište, ljeto 1992.)

Dolaskom u Zaton Veliki, postrojba se smješta u naselje Orašac u hotelu “Vrtovi sunca”. Sljedeći dan vršila se prilagodba uvjetima. Gardisti i zapovjednici ubrzano se upoznaju s novim terenom, stanjem na bojištu, izvode se vježbe u bližoj okolici te se formiraju udarne grupe za brze napade po dubini neprijateljskih položaja.Taktička grupa 2 prebacuje se trajektom 25. lipnja 1992. u hotel “Belvedere” u Dubrovnik. Dio snaga odmah preuzima položaje u selu Gornji Brgat od 145. brigade HV-a. Preuzete položaje utvrđuju, uočavaju ciljeve i neprijateljske položaje kao i moguće pravce napadnih djelovanja. Nakon četiri dana provodi se smjena ljudi unutar TG-2 na bojištu s istom zadaćom, uz stalne topničke napade neprijatelja. Nažalost, nesretnim slučajem pogiba Alen Kuhar.

Zapovjedništvo Južnog bojišta planiralo je akciju deblokade Dubrovnika te odbacivanje neprijateljskih snaga prema Trebinju. Borbena zadaća 2. gardijske brigade na Dubrovačkom bojištu bila je zajedničkim djelovanjem s 4. gardijskom brigadom i 163. brigadom HV-a izbiti s crte razvoja: Buići – Martinovići– Gornji Brgat – Knežica, napada u dodijeljenoj zoni grupirajući glavne snage na smjeru: Gornji Brgat –Ivanica – Buvavac. Pomoćne snage bile su na pravcima: Buići – Zvijezda (k 480) – Visočnik (tt 517), Knežica – Golubov kamen (tt 410) – Krčetovo (k625) – Uskoplje kako bi ovladale prostorom, naseljenim mjestima, križnim čvorištima i dominantnim visovima na napadnim pravcima te u bližoj zadaći zauzele borbenu crtu: Zvijezda (k 480) – Buvavac (k490) – Drijen (k 679) – Krčetovo (k 625) – Vraštica (tt 452), a u idućem razdoblju izbile na crtu: Pješevac (k 472), Visočnik (tt 517), Drijen (k 679) – Vlaštica (tt 911).

Dolazak pripadnika 3. pješačke satnije Crnih mambi na Vučju glavu (ljeto 1992.)

 

 

 

 

 

U ranim jutarnjim satima 1. srpnja, vrši se prvo napadno djelovanje na neprijatelja sa zadaćom oslobađanja sela Ivanica, Golubova kamena i visa Vraštica. Hrvatski branitelji dolaze u bliski susret s dobro utvrđenim snagama neprijatelja. U žestokoj pješačkoj borbi teže je ranjen Slavko Lovreković, nekoliko je pripadnika lakše ranjeno, a smrtno stradavaju izvidnici Mile Pavlović i Zvonko Radošević.

Tijekom cjelodnevnog bojnog djelovanja s izmjenom položaja, trpeći napade topništva, daljnjih gubitaka nije bilo. Tek dolaskom noći, dragovoljci su se izvukli iz teške situacije. Veliku pomoć i potporu Taktičkoj grupi 2 davala je satnija tenkova T-34 iz 163. brigade HV-a koja je ranije bila u potpori snagama na ovom smjeru napadnih djelovanja. Svojom tenkovskom potporom pomogli su gardistima u provedbi zadaća, a zapovjednik im je bio Stjepan Kišur. Sljedećih dana Taktička grupa 2 napada različitim smjerovima i intenzitetom kako bi se oslabila i probila obrana neprijatelja. Uz topničko-raketnu potporu i minobacačku vatru, pješačke postrojbe nanijele su velike gubitke neprijatelju, ali nisu uspjele probiti njegovu prvu crtu obrane. Neprijateljska obrana, unatoč žestokom napadu gardista, uspješno se držala zbog svoje dominantne pozicije te dobro utvrđenih otpornih točaka na prvoj crti svoje obrane.

Dolazak pripadnika 2. bojne na Dubrovačko bojište (ljeto 1992.)

 

 

 

 

 

 

 

Pripadnici 1. pješačke satnije Crnih mambi na Dubrovačkom bojištu (ljeto 1992.)

 

 

 

 

 

 

 

Nakon topničke i zračne potpore 5. srpnja 1992., branitelji ulaze u Ivanjicu i Uskoplje te zatvaraju lijevi bok prema Golubovu kamenu. Neprijatelj jakom topničkom vatrom, posebno s aerodroma Čilipi, pokušava nanijeti gubitke hrvatskim snagama i spriječiti daljnji napad prema Trebinju. Od topničke vatre poginula su dva pripadnika: Mladen Horvatić i Josip Ivanušec. Ranjeno je više gardista. Nakon pet dana borbenog djelovanja, TG-2 ovladala je selima Ivanjica i Uskoplje, oslobođen je Golubov kamen. Omogućen je promet cestom Dubrovnik – Mokošica, a neprijatelj odbačen po dubini od Dubrovnika prema Trebinju i Popovom polju.

 

Pripadnici 2. pješačke satnije 3. bojne neposredno prije odlaska na dubrovačko bojište (Glinska Poljana, lipanj 1992.)

 

 

 

 

 

Pripadnici 2. bojne Željko Cavrić i Drago Golić (Ivanjica, ljeto 1992.)

 

 

 

 

 

 

 

 

Taktička grupa 2, 13. srpnja 1992., napada na dominantu kote Vlaštica i Ilijin vrh. Na ovom prostoru vode se žestoke borbe s dobro utvrđenim neprijateljem. Neprijateljskom topničko-minobacačkom vatrom i pješačkim djelovanjem zaustavljene su hrvatske postrojbe. Ranjeno je osam gardista, a poginuli su Miljenko Medved, Zoran Šegović, Ivica Fabric i Srećko Dražetić. Nestao je Enver Mustafović koji je nakon trideset i osam dana zarobljeništva razmijenjen u Splitu. Bio je teško ranjen u nogu i glavu. U borbenim djelovanjima ranjen je i Petar Bajan koji je izvukao teško ranjenog suborca, zamjenika zapovjednika bojne Predraga Matanovića. Ranjeni branitelji zbrinuti su u Dubrovniku i Zagrebu. Nove interventne zadaće TG-2 dobiva 29. srpnja 1992. godine. To se odnosi na borbeno djelovanje u selu Ivanjica prema Trebinju. Po odluci nadređenih, dio Taktičke grupe 2 odlazi na položaje u sela Ravno, Velja Međa, Dvrsnica i Trnčina. Stanje je napoložajima izuzetno teško i složeno. Položaji su ne-utvrđeni, veza je slaba, udaljenost Zapovjedništva i ostalih postrojbi prevelika, a potpora topništvom nedostatna. Oslonac borbenih djelovanja svodilo se na vlastite snage (MB 120 mm i MB 82 mm te protuoklopno oruđe ose, zolje, RB i BsT). Na položaju 29.srpnja 1992. umire gardist Tomo Novoselec. Neprijatelj je svakodnevno djelovao topništvom i provocirao pješačkim oružjem po položajima gardista. Posebno je tukao prometnice kojima se vršila opskrba TG-2. Ubrzano su se utvrđivali položaji i uzvraćano je na neprijateljeve napade raspoloživim sredstvima. Uz nanošenje gubitaka neprijatelju u MTS-u i ljudstvu na svim položajima, sve pješačke napade TG-2 uspješno je zaustavila u samom početku.

Satnik Predrag Matanović, Slobodan Pavlović, bojnik Mile Krišto i pukovnik Drago Matanović (Dubrovačko bojište, ljeto 1992.)

 

 

 

 

 

Pripadnici 2. bojne nadnarednik Josip Brnardić, Milan Sarać natporučnik Stjepan Kukurić (Ivanjica, ljeto 1992.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pripadnici 1. pješačke satnije Crnih mambi u izviđanju terena pred akciju (Dubrovačko bojište, srpanj 1992.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prema daljnjem rasporedu, 11. kolovoza izvodilo se zapovjedno izviđanje na brda Čula, Srnjak i Vranilova glava. Već 12. kolovoza TG-2 preuzima položaje od mornaričkog pješaštva na potezu: Kutina – Začula – Srnjak, brda Timun i Vranilova glava. Preuzeti položaji bili su u lošem stanju (neutvrđeni, nije bilo sustava veze) te se moralo pristupiti ubrzanom utvrđivanju, povezivanju sustavom veza i zaprečivanju vlastitih obrambenih položaja. Provokacije neprijatelja bile su svakodnevne, uglavnom topničko-minobacačkim djelovanjem te ponekim tenkovskim napadom. Pokušaj neprijateljskog napada iz Trebinja 20. kolovoza ispred sela Hum uočen je na vrijeme i uspješno spriječen. Otvorena je vatra po koloni udolasku, čime su neprijatelju naneseni veliki gubici u ljudstvu i MTS-u. Toga dana zapovjednik TG-2 Drago Matanović, radi što učinkovitijeg vođenja i zapovijedanja snagama na terenu, u selu Kutina formira Izdvojeno zapovjedno mjesto (IZM). Snage Taktičke grupe 2. gbr 26. kolovoza dobivaju zadaću da zauzmu brdo Timun (tt 365). Napad je izveden iz sela Srnjak. Nakon kratke i žestoke borbe, gardisti odbacuju neprijatelja, nanose mu gubitke i zauzimaju dominantnu kotu tt 365. Gubitkom ove strateški važne kote, neprijatelj je svom silinom otvorio topničko-minobacačku vatru u kojoj smrtno stradava Darko Babić, dok su sedmorica gardista ranjena. Zbog pretrpljenih gubitaka, snage TG-2 vraćaju se u selo Srnjak. Od 7. do 13. rujna TG-2 izvodi napadna djelovanja i pretresanje terena prema Popovom polju, na brdo Osmar (tt 613), Tulove grede i Ravne glave, polazeći iz sela Bukanje. Neprijatelj snažnom minobacačkom vatrom zatvara pravce kretanja gardista. Ubliskim i žestokim borbama, snage Taktičke grupe 2 imaju tridesetoricu ranjenih. Teže je ranjen zapovjednik Davor Smuđ, a smrtno stradavaju Marijan Lovrenčić i Davor Begić. Teško prohodni teren, problemi s vezama i nepoznavanje terena ishodili su prekid borbenih djelovanja. Nastavljena su povremena izviđanja. Zbog posljedica stradavanja na tom terenu, 30. rujna 1992., u Zagrebu je umro Željko Milić.

Snage Taktičke grupe 2 od 4. listopada 1992. godine odlaze na zapovjedno izviđanje, a 8. listopada preuzimaju položaje od 4. gbr na Lastvi, Ovči i Stanić gradu. Položaji se dodatno uređuju, uvodi se sustav veza, sve to pod neprijateljskim minobacačko-pješačkim djelovanjima iz daljine. U tim napadima 21. listopada 1992. smrtno je stradao Velimir Matijević. Oslobađanjem dominantne kote Vlaštica (Ilijin vrh), 25. listopada, koju je oslobodila 4. gbr, stvoreni su preduvjeti za pregovore o povlačenju JNA iz Cavtata i Konavala, što je u konačnici i ostvareno. Pripadnici TG-2 preuzimaju 26. listopada tijela suboraca koji su poginuli 13. srpnja 1992. Tijekom studenog i prosinca branitelji drže položaje u dubrovačkom zaleđu. Na tom bojištu 30. studenoga smrtno stradava Ratko Keić. Zadnjeg dana godine, 31. prosinca 1992., većina Taktičke grupe 2 vraća se s kompletnim MTS-om u Dugo Selo i Sisak, a dio njih, zbog primopredaje, ostaje na položajima još nekoliko dana.

izvor: Monografija 2. gbr Gromovi

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here