U posjetu veteranu i piscu Antunu Jozingu

0
477

Vijugavom cestom prema Pokupskom razgledavajući prelijepe krajobraze Vukomeričkih gorica i uz prisjećanje nekih ratnih zbilja, negdje u ovo vrijeme prije 21 godinu stižemo u  zeleno i plodno Pokuplje. Nekih 3-4 kilometra uskom cestom jugozapadno od Pokupskoga stižemo u Auguštanovec, prelijepo selo na lijevoj obali Kupe. Probijamo se kroz simpatične drvene autohtone kućice i suvremene građevine s uređenim okućnicama. Ljudi nema, velike su vrućine, nekolicina ih je na obali Kupe, osvježavaju se u zeleno-modroj vodi. Istog trenutka pomislismo kako bismo se i mi rado bacili u to prozirno osvježenje…. S naše desne strane u zelenoj oazi raznoraznih stabala voćaka nazire se skladna kućica u cvijeću, a ispred nje s obje ruke u zraku, gotovo poskakuje naš Antun Jozing, želeći nam signalizirati da smo stigli na cilj. Srdačno se pozdravljamo, i odmah morasmo popiti po jednu malu ličku, kako bismo „oprali prašinu s puta“. Malo se nećkamo, ali tko može odoljeti Antunu…  A i starina Antun veli da je njegovo piće samo voda, ali sa svojim Gromovima i on tom zdravicom želi pokazati neizmjerno zadovoljstvo i počast dragim suborcima i prijateljima. Nismo ni predahnuli a stol je već pun domaćih delicija… Uz obilatu trpezu započeo je razgovor i višesatno druženje s Antunom Jozingom…

Antun je živahan, dinamičan sedamdeset trogodišnjak, prepun zanimljivog životnog iskustva. Iako je najstariji član Udruge ratnih veterana 2. gardijske brigade „Gromovi“, po angažmanu je kao dvadesetogodišnjak. Zanimljivog i teškog života mu nije nedostajalo. Još kao dijete prognan je s obitelji iz rodnog Voćina. Otac se s križnog puta i zarobljeništva vratio 1946. godine, sav iscrpljen i bolestan, od čega se nikada do kraja nije oporavio. Već kao dijete osjetio je svu težinu nepravdi i boli koje su nanošene hrvatskom narodu. U ljeto 1991. godine dragovoljno se u 53 godini života priključio 2. gardijskoj brigadi i aktivno sudjelovao u teškim borbenim djelovanjima na području Banovine, oko Viduševca i Gređana. Također i njegova dva sina bili su hrvatski branitelji. Upravo to razdoblje obrane Domovine u 2. gardijskoj brigadi, njenoj 1. pješačkoj bojni, ostavilo je neizbrisiv trag u njegovom sjećanju. Ta mladost i domoljublje anonimnih junaka Domovinskog rata, njihova samozatajnost , kako kaže Antun: „gotovo nevidljivost, premda su na ratištu bili visoki do neba“ potakla ga je na pisanje istine o Domovinskom ratu. Antun Jozing napisao je više pripovijetki i pjesama o Domovinskom ratu, a najznačajnije je djelo roman Mrtvi se vraćaju, o čemu smo već pisali na ovim stranicama. Roman Mrtvi se ne vraćaju izdan je ove godine u nakladi Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatskog slova, a predstavljen 14. lipnja u Zagrebu. No, to nije kraj, Antun se sprema na pisanje i drugog romana…

Upravo zbog svega navedenog, predsjednik URV 2. gbr Gromova, umirovljeni brigadir Mile Krišto, zajedno sa dopredsjednicima pukovnicima Ivanom Mandićem i Željkom Ćubelom  posjetili su Antuna Jozinga 13. srpnja 2012. god. u Auguštanovcu i uručili mu ratnu monografiju 2. gardijske brigade, kao znak zahvalnosti za doprinos njegovanju  vrjednota Domovinskog rata i promoviranja 2. gardijske brigade „Gromovi“.  Antun je potom uz posvetu, istima uručio svoju knjigu. Također se zahvalio na posjetu i Ratnoj monografiji, u nadi da ćemo se uskoro vidjeti na jednoj od budućih obilježavanja značajnih obljetnica bitaka 2. gbr, gdje se posebno sjećamo naših poginulih pripadnika kojima najviše zahvaljujemo za našu slobodu. Na kraju dodavši:  „Ponosim se time što sam bio pripadnik 2. gardijske – Gromova, i uvijek ću pričati i pisati o žrtvi i junaštvu hrvatskih branitelja“.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here