Tragedija Zrina još uvijek je tajna u Hrvatskoj

U povodu obilježavanja velike tragedije župe Zrin koja se dogodila , 9. rujna 1943. godine, ali i zbog značaja srednjovjekovne utvrde Zrin u kojoj su se rađali i stolovali hrvatski knezovi Šubići Zrinski i kroz više naraštaja nesebično branili Hrvatsku, te hrvatske slavne povijesti o kojoj se ne govori (ili vrlo malo), odnosno o kojoj se više piše i obilježava povijesna uloga i značaj, u ovom slučaju Šubića-Zrinskih u europskim narodima, nego u našem vlastitom hrvatskom narodu, donosimo nekoliko objavljenih članaka u spomen na tragediju Zrina 1943. godine i u spomen na slavnu hrvatsku prošlost. „Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost“, davno je rekao dr. Ante Starčević, poznati hrvatski političar, publicist i književnik.

Dodajmo da je po završetku Domovinskog rata 2. gardijska brigada „Gromovi“ željela sačuvati od zaborava slavno ime utvrde Zrin, njenih branitelja i slavnih hrvatskih knezova Šubića-Zrinskih pa je na njen prijedlog Ministarstvo obrane RH imenovalo petrinjsku vojarnu OS RH današnjim imenom „Zrin“, a u kojoj je od operacije „Oluja“ do ukidanja brigade 2008. godine stolovalo zapovjedništvo 2. gbr i njene postrojbe, a nakon toga i današnja 2. mehanizirana bojna „Gromovi“ gardijske motorizirane brigade. Vrijedi dodati da su zauzimanjem nekolicine lokalnih entuzijasta i domoljuba mjerodavne razine svojevremeno prepoznale važnost obnove Zrina i ispravljanja ove nepravde, pa su vrijedni pripadnici Inženjerijske satnije Gromova svojevremeno mukotrpno radili na raščišćavanju okoliša i ostataka same utvrde Zrin do koje se nakon mnogo desetljeća napokon moglo pristupiti. Također izgradili su kvalitetan put do utvrde i ruševne crkve sv. Marije Magdalene koji je bio spreman za asfaltiranje… Koji su koraci (ne)poduzeti u daljnjoj obnovi nije nam poznato. Što su učinile mjerodavne lokalne, regionalne i državne razine u revitalizaciji Zrina i Zrinjana?

Misa za sve Zrinjane stradale u Drugom svjetskom ratu

Sud u Dvoru prognao sve Hrvate iz Zrina 1946. godine – ta presuda vrijedi i danas

Kotarski sud u Dvoru na Uni po predsjedniku Nikoli Vujačiću, donio je 1946. godine presudu “u ime naroda” o konfiskaciji imovine stanovnika Zrina jer su “svi stanovnici mjesta Zrin za borbu sposobni vodili borbu protiv NOV-a, a zatim ukoliko nisu strijeljani, ubijeni ili poginuli, pobjegli su u toku rata”.

Zbog toga sud donosi rješenje da se “konfiskuje cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svih stanovnika mjesta Zrin i to bez obzira gdje se takova imovina nalazi.”

Sud obrazlaže da zbog uništenja mjesta nisu mogli odrediti što je čija imovina, odnosno koje je imovina ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja, te se zbog toga imovina oduzima svim stanovnicima mjesta Zrin, te im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo.

Ta presuda na snazi je i danas, u što su se uvjerili potomci Zrinjana koji su se poželjeli vratiti, ali i Sisačka biskupija, prigodom pokušaja početka gradnje katoličke crkve u Zrinu, na mjestu stare crkve koju su partizani do temelja spalili i uništili 1943. godine.

Tragedija Zrina traje od početka rujna 1943. godine, kada je na blagdan Male Gospe, 9. i 10. rujna 1943. gradić Zrin na Banovini uništen, većina muškaraca odmah pobijena, a preostali stanovnici, žene i djeca su raseljeni, uglavnom u Slavoniju. Sve kuće, škole, crkve, svi gospodarski objekti odmah su uništeni u cijelosti, a da bi progon Hrvata iz Zrina bio konačan, imovina im je svima oduzeta presudom Kotarskog suda u Dvoru odmah nakon rata.

Ta sramotna presuda Kotarskog suda i strah od istine, nametnula je šutnju o tragediji Zrina sve vrijeme bivše države. Šutnja o ovom zločinu, o brisanju cijelog jednog mjesta za zemljopisne karte, traje i danas. Kolika je bila mržnja prema imenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski.

Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.

Rezultat nametnute tišine je da malo tko u Hrvatskoj zna istinu o Zrinu, a da se stanje nije promijenilo niti do danas, svjedoči više činjenica. Između ostalog, na dan tragedije Zrina u Hrvatskoj nema nikakve komemoracije, na mjesto zločina ne dolaze državna izaslanstva, zločina u Zrinu nema u udžbenicima, čak je zaboravljena i stoji kao ruševina, ogromna tvrđava, sjedište plemenitaške obitelji Šubić, koja je po Zrinu dobila drugo prezime – Zrinski.

U Zrinu nema spomenika Nikoli Šubiću Zrinskom, jednom od najvećih sinova hrvatskog naroda rođenog upravo u Zrinu, kojeg kao borca za slobodu slavi cijela Europa, samo ne Hrvatska, samo ne Zrin.

Najvažniji dokaz da Hrvatska i dalje provodi nametnutu šutnju o Zrinu je činjenica da je još uvijek na snazi sramotna presuda Kotarskog suda u Dvoru, kojom se konfiscira sva imovina Zrinjana i zabranjuje njihov povratak u ovo mjesto.

O uzaludnim nastojanjima da se vrate u Zrin, odnosno da ponište presudu suda u Dvoru o konfiskaciji njihove imovine u Zrinu svjedoči svećenik Ivica Petanjak, čiji je otac rođen u Zrinu i 1943. bio protjeran u Slavoniju.

– Pokušali smo tužbom za povrat imovine srušiti ovu sramotnu presudu Kotarskog suda u Dvoru. Nismo uspjeli, odbijeni smo, naša tužba odbačena je kao neosnovana. Pozivam sve potomke nekadašnjih stanovnika Zrina da se ujedinimo, podnesemo zajedničku tužbu pa da vidimo hoće li nas i tada sud moći tako jednostavno odbiti kao što je odbio tužbu moje obitelji – ističe Ivica Petanjak.

Sisački biskup Vlado Košić, sa željom da Zrin ne bude župa u kojoj nema niti jednog vjernika katolika, jer se potomci stanovnika Zrina ne mogu vratiti na svoju djedovinu, pokrenuo je inicijativu za izgradju crkve S. Križa u Zrinu, kako bi se stvorili uvjeti da se u Zrin vrati bar nekoliko obitelji Hrvata. Međutim, izgradnja crkve u Zrinu neće biti moguća dok se ne poništi presuda suda iz 1946. o konfiskaciji imovine, jer je i zemljište na kojem je nekada bila crkve Sv. Križa, konfiscirano.

Mate Piškor (Slobodna Dalmacija, 6.1.2012)

Povijest Zrina

Zločini u Zrinu i bezobrazna šutnja

(…)

Povijest hrvatskog naselja Zrina seže daleko u prošlost. Utvrda Zrin spominje se već u 13. stoljeću kada su njome vladali Babonići. Mjesto Zrin, na južnim obroncima Zrinske gore, spominje se u popisu župa 1334.g., kao i postojanje franjevačkog samostana. Od 1347. godine Zrin je u posjedu velikaške obitelji Šubić, koji su se po gradu nazvani Zrinski. Najvjerojatnije 1508. godine rođen je Nikola Šubić u gradu-utvrdi koji je tada bio središnje boravište knezova Zrinskih. Može se pretpostaviti i nadnevak rođenja, u prosincu na dan sv. Nikole, jer se nekoć novorođenom djetetu ime davalo po danu rođenja iz katoličkog kalendara. Nikola je od rane mladosti ratovao protiv Turaka te se 1529. u 21. godini istaknuo u obrani Beča.

Prošao je kroz mnogobrojne okršaje i postao je slavan kad je s 400 Hrvata godine 1542. spasio Peštu od sigurne propasti. Tadašnji suvremenici u Europi naveliko su slavili junaštvo Nikole Zrinskog, govoreći da je poslan od samog Boga. Kad je turski sultan Sulejman I. s više od 100.000 vojnika i 300 topova krenuo u šesti vojni pohod na Beč, Nikola Zrinski zatražio od svojih 2.500 ratnika, pretežito Hrvata, obećanje o poslušnosti i vjernosti do smrti. Prije velike i sudbonosne bitke kod Sigeta 7. rujna 1566. prisegnuo je riječima: Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao! Svojom hrabrošću i vjernošću Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici zadivili su tadašnji cijeli kršćanski svijet. Poslije junačke smrti Nikole Zrinskog pod Sigetom, grad Zrin i dalje ostaje u posjedu Zrinskih. No ne za dugo, Turci su Zrin osvojili 20. listopada 1577. godine. U slijedećim stoljećima grad je nekoliko puta uništavan i obnavljan. U mjestu podno utvrde izgrađena je 1711. župna crkva Našašća Svetog Križa, dok je od ranije na starom groblju postojala nekadašnja franjevačka crkva Sv. Marije Magdalene iz 14. stoljeća. Mjesto Zrin konačno je od Turaka oslobođen 1718. godine. Danas od te moćne utvrde ostale su samo ruševine. No one još uvijek govore o iznimnoj snazi i značaju srednjovjekovne utvrde u kojoj su se rađali i stolovali hrvatski knezovi Šubići Zrinski te kroz više naraštaja nesebično branili Hrvatsku. Te povijesne činjenice detaljno i kronološki opisuje Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja. [2]

Godine 2008. navršila se 500. obljetnica rođenja hrabrog hrvatskog muža, bana i vojskovođe Nikole Šubića Zrinskog. Na sramotu hrvatske vlasti ta je značajna obljetnica jadno prešućena, iako bi povijesna sjećanja na junaka i vojskovođu poput Nikole Šubića Zrinskog trebala biti u središtu pozornosti hrvatske vlasti i javnosti, a svakako i europske. Obrana Hrvatske od turskih osvajača, pod cijenu junačkog života i časne smrti, nezaboravni su povijesni događaji, a grad po kojem Zrinski nose ime i iz kojeg su branili Hrvatsku i Europu, trebao bi biti u središtu hrvatske i europske pozornosti. Nažalost, taj su spomendan u Zrinu hrvatska vlast i politika bezobrazno zanemarili, a hrvatski mediji već uobičajeno prešutjeli. Hrvatskoj vladi trebalo bi biti poznato da Nikolu Šubića Zrinskog izuzetno poštuju i cijene čak u dalekom Japanu [3]. U Tokiju je 2006. japanski muški zbor od tisuću pjevača, pred 10.000 ljudi pjevao »U boj, u boj«, zbog primjera časne i samurajske smrti. To je bio rekord zbornog pjevanja u svijetu. U mađarskom je gradu Sigetu, sve je pak podređeno i uređeno u znak sjećanja na Zrinskog, na njegovu časnu i slavnu obranu Europe od osmanlijskih osvajača. U Sigetu je predprošle godine svečano obilježena 500. obljetnica rođenja i povijesna uloga Nikole Šubića Zrinskog. A na sramotu hrvatske vlasti, na utvrdi Zrinskih ni hrvatski barjak se nije vijorio! Dapače, pri ulazu u grad lani je goste dočekivao odbačeni i podrapani hrvatski stijeg, dok se u utvrdi pod hrpom kamenja nazirao odbačen jarbol na kojem se nekoć barjak vijorio. Ponižavajuće za posjetitelje i kažnjivo za počinitelje, no tko su ti koji bi na Markovom trgu ili Pantovčaku u Zagrebu o tome razmišljali?

 Je li moguće da hrvatske vlasti, političari i dužnosnici izbjegavaju Zrin zbog jednog drugog sramnog događaja o kojem lažni antifašisti šute i prikrivaju strašnu istinu? Hrvatski publicist i pravnik Darko Sagrak još je 2003. [4] u Vjesniku upozorio na tužnu obljetnicu uništenja Zrina iz vremena Drugog svjetskog rata. Pod naslovom Grad koji živi u sjećanjima svojih stanovnika i njihovih potomaka napisao je: Zrin, uz Boričevce, Udbinu, Španovicu i još neka manja mjesta, predstavlja klimaks partizanske odmazde. Djelo je to mračnih sila srbokomunističkog nasilja, od kojeg nisu bili imuni ni partizanski odredi. Partizanska historiografija mudro zaobilazi i prešućuje istinu o tim (i mnogim drugim) stratištima hrvatskog civilnog stanovništva u NDH. (…) Nadnevak 9. rujna 1943. obilježava kraj opstojnosti jamačno jednog od najslavnijih srednjovjekovnih gradova središnje Hrvatske.

Toga dana partizanske snage sručile su se na Zrin, grad po kojem su hrvatske velmože Šubići dobili predikat Zrinski. Partizanska vojska s brojnim snagama napala je toga dana mirno stanovništvo Zrina, grada u kojem uopće nije bilo vojnih snaga regularne vojske. (…) Od 650 stanovnika Zrina, koliko je taj gradić brojio prije početka Drugoga svjetskog rata, ubijeno je od 1941. do rujna 1943. pedesetak osoba. Ako tome pribrojimo stradale 9. i 10. rujna 1943., taj se broj penje na oko tristo stanovnika. Dodajmo još i poubijane na križnom putu, a tih prema iskazima preživjelih ima 67 – doći ćemo do stravičnog broja od gotovo polovice broja stanovnika. No tu se samo simbolički radilo o partizanskoj vojsci, već se radilo o četničkom pohodu onih koji su spremno promijenili kokarde za petokrake. [5] Zainteresirani koji žele više doznati o žrtvama suludog i krvavog divljanja, mogu popis svih žrtava Zrina poimence naći u knjizi Hrvatska Kostajnica i Zrin [6].

Oni koji žele doznati kako su istrijebljene cijele Zrinske obitelji mogu naći detaljni opis mučenja i smrti svakog Zrinjana u knjizi Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja [7] sa zastrašujućim detaljima o načinu ubijanja staraca, žena i djece. Nakon pokolja i silovanja nastala je tipična sveopća vlaška pljačka i otimačina po kućama i gospodarskim zgradama. Naposljetku cijeli gradić Zrin je zapaljen, gorio je neprekidno dva dana, a zatim su zgarišta sravnjena sa zemljom. O tom strašnom zločinu vape malobrojni preživjeli i raseljeni Zrinjani, te njihovi potomci. A zločina kao da nije bilo dosta 1943., pa su nastavljeni još i poslije 1945. Oni Zrinjani koji su čudom uspjeli preživjeti paljenje Zrina, pa zatim preživjeti Križni put, suđeni su još i kasnije. Tako su Mato Feketić, Mato Maraković i Joso Kristić u lipnju 1946. osuđeni na smrt vješanjem i strijeljanjem. No, nisu bili jedini, ukupno je 28 Zrinjana izgubilo život poslije „antifašističkog oslobođenja“.

Damir Borovčak, (www.hkv.hr,18. siječnja 2010. god.)

 [1] Ante Beljo: Četnička pobuna i zločin 27. srpnja 1941. (Krug za trg, HIC, prosinac 2009.), str. 66

[2] Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja, Društvo prijatelja Zrina, Hrvatska

Kostajnica 1997.

[3] Damir Borovčak emisija “Vjera u sjeni politike” (Radio Marija, 28. rujna 2008.); HKV-portal,

31. kolovoza 2009. http://hakave.org

[4] Vjesnik. 9. rujna 2009., str. 15

[5] Isto kao 1, str.60

[6] Hrvatska Kostajnica i Zrin, Društvo prijatelja Zrina, Zagreb 1992., str. 273 – 277

[7] Isto kao 2, str. 276 – 292

[8] Isto kao 2, str. 41-42

[9] Isto kao 2, str. 292

[10] Isto kao 6, str. 64