Sramotna medijska i politička ignorancija obljetnice ‘Tigrova’

0
373

Tog se ponedjeljka ništa važno nije događalo. Uobičajena šuplja politička retorika, Linić najavio minimalce za ministre, a Ćiro dolazi u NK Zagreb. Dakle posrijedi je nešto drugo, a ne zaborav. Posrijedi je silovanje zaborava.

Jučer 5. studenog, bila je godišnjica osnutka 1. Gardijske brigade ‘Tigrovi’. Prošlo je 22 godine od kada je osnovana ta udarna šaka Hrvatske vojske. Tigrovi su prošli sva ratišta od Dubrovnika do Vukovara i dali čak 367 života mladih hrvatskih junaka. Bila je, dakle, jučer godišnjica, obljetnica, prisjećanje na te dane ponosa i slave. U vojarni ‘Croatia’ su se kupili preživjeli pripadnici, družili se, prisjećali brojnih situacija kada su čelik, meso i krv bili temeljni elementi za uspjeh, za pobjedu. Čelika u tim početnim danima nije bilo dovoljno, ali su taj nedostatak Tigrovi nadomjestili srcem, pameću i žrtvama.

I onda je došla 1995. godina, završne vojne operacije i konačna pobjeda. Tigrovi su uz ostale gardijske brigade pisali povijest hrvatskoga naroda i države. I napisali su je slavno i pobjedonosno. Izgledalo je tada da će ta povijest trajati, da će kao sadašnjost postojati i nositi ljude u onom dobrom ushitu osjećaja pravde koja je pobijedila. Nadali su se da će zajedno nastaviti stvarati tu državu, tu zajednicu za koju su se tako žestoko tukli četiri godine. Narednih nekoliko godina, za života prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana do njihove časti i društvene vrijednosti još se držalo. Biti branitelj, osobito pripadnik neke od gardijskih, slavom ovjenčanih brigada bilo je pitanje prestiže. A onda se dogodio obrat. Jedna totalna zamjena teza. Tuđman je umro krajem 1999. godine. Uskoro potom su bili izbori i na vlast je došla koalicija stranaka koje su u braniteljima i hrvatskoj državnosti vidjeli cijeli niz problematičnih pa i neprihvatljivih elemenata. Nakon 2000-te godine u Hrvatskoj su se stvari toliko okrenule da više nije bilo jasno tko je s kim ratova, tko je pobijedio, a tko izgubio u tom ratu.

Koliko je života vrijedno dolaska nekog predsjednika?

Kako vrijeme promiče ta činjenična i povijesna konfuzija u Hrvatskoj se sve više produbljuju i polako se u kaosu zaborava priprema teren za potpunu inverziju istine. Jedan od jasnih pokazatelja tog procesa je i činjenica kako jučerašnju obljetnicu ‘Tigrova’ nije zabilježio ni jedan main stream medij. Nacionalne televizije, tisak pa i portali (s časnim iznimkama) prošli su pored te vijesti kao da se radi o trećerazrednoj izložbi pasa na razini neke gradske četvrti. Kako to razumjeti? Događa li se to u državi za koju je čak 367 njihovih suboraca položilo živote ili je to danas neka druga država? Zemljopisno je to, bez ikakve dvojbe ista zemlja, isti prostor. Međutim, politički je to nešto potpuno drugačije. Nešto što ima previše upitnika kada se postavi pitanje je li to ta država za koju su se ti mladići, danas zreli ljudi, borili.

Događaju su nazočila niža izaslanstva ministarstava obrane i unutarnjih poslova i to je sve što se tiče državnoga protokola. Kako to razumjeti da 367 života nije dovoljno da bi se pokrenuo protokol ministra Kotromanovića ili Ostojića? Zar ta brojka uostalom nije vrijedna i prisutnosti nekog od predsjednika? Zanimljiv je to fenomen. Tog se ponedjeljka ništa važno nije događalo. Uobičajena šuplja politička retorika, Linić najavio minimalce za ministre, a Ćiro dolazi u NK Zagreb. Dakle posrijedi je nešto drugo, a ne zaborav. Posrijedi je silovanje zaborava. Jer prisjećanje na ono što su Tigrovi učinili, biti prisutan na njihovoj obljetnici, posvetiti tome prostor u središnjem dnevniku nacionalne televizije znači i prisjetiti se svega što se tada događalo. Prisjetiti se da je Hrvatska bila napadnuta. Da su je napali pobunjeni Srbi i Jugoslavenska armija koja je tada već zapravo bila srpska vojska. U kontekstu političkih procesa dodvoravanja europskim trendovima raznih integracija nije politički korisno pa ni korektno čuvati takva sjećanja. Iz jednostavnih pragmatičnih razloga.

U Europi nema mjesta za pobjedničke nacije

Hrvati kao pobjednička nacija sa svojom državom u odnosima novog svjetskog poretka koji se primjenjuje na ovim prostorima naprosto nisu kompatibilni. U Europskoj uniji kojoj toliko bezglavo stremimo nema mjesta za pobjednike i ponosne nacije. To je konglomerat ljudi i naroda ispranih mozgova kojima je jedina svrha biti potrošač, konzument, a onda dužnik pa time i zarobljenik bezbrojnih kreditnih linija, jamaca, hipoteka, ovrha i sustava koji toliko guši u čovjeku njegovu bit, ono ljudsko što ga čini jedinstvenim, jednostavnim, slobodnim i ponosnim. Hrvatski ‘Tigrovi’ su bili upravo takvi. I danas su ti bivši ratnici ‘kontaminirani’ tim ljudskim vrlinama i vjerojatno će takvi biti do kraja svojeg životnog puta. Stoga su kao takvi, blago rečeno, nekompatibilni s aktualnom državnom politikom prodaje, rasprodaje, predaje, ulizivanja i obezvređivanja svega što u sebi ima nacionalnu crtu, svega onoga što je tih devedesetih godina predstavljalo vrijednost dostojnu ljudskog života.

Ali proći će i to. Iz jednostavnog razloga što je ovakav sustav, ovakva politika protivna ljudskoj narav, ljudskoj biti i svemu onome što pokreće svakog normalnog i slobodoumnog čovjeka. Raspasti će se ova virtualna stvarnost sastavljena od beskrajnog mozaika poluistina, selektivnih mjerila, proizvoljnih interpretacija, a zapravo laži. Ovo danas je vrijeme kukavica, prevaranata, lažljivaca i prestrašenog naroda. Potpuno suprotno od onog vremena kada su Tigrovi žarili i palili svim zemljopisnim širinama Lijepe naše. Zato su oni nekompatibilni s današnjim trenutkom, s današnjom političkom retorikom, a njihova se obljetnica nikako ne može uklopiti u današnje medijske opsjenarske interpretacije ove naše stvarnosti. Ipak u svakoj laži postoji i jedna dobra osobina, a to je privremenost. Stoga, vjerojatno nam slijedi još koja ovakva zatajna obljetnica ne samo Tigrova, nego i ostalih gardijskih brigada. Povijest nas uči da svaka laž ima svoj bolan početak, ali i spektakularno raskrinkavanje. Jedini je problem što su ponekad ti spektakli razotkrivanja istine imali svoju cijenu. Povijest ponavljaju oni koji je ne nauče. Stoga se možemo s pravom zapitati je li upravo to razlog zašto se u Hrvatskoj toliko siluje zaborav nedavne prošlosti?

www.dnevno.hr

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here