Zamolio sam za razgovor umirovljenog pukovnika HV iz 2. gardijske brigade (“Gromovi”), Ivana Mandića – Jaguara, Hercegovca iz Širokog Brijega, čovjeka koji se od početka stavio na raspolaganje Domovini u njezinim najtežima danima i u postrojbama Specijalne policije, ZNG-a i gardijskoj brigadi proveo cijeli Domovinski rat prešavši put od policajca – vojnika, preko zapovjednika desetine, voda i satnije, do visokog časnika obnašajući neke od najodgovornijih operativnih dužnosti u HV i HVO-u, sve do razine zapovjednika bojne, brigade i zamjenika zapovjednika Zbornog područja. Uvijek u ratnom rasporedu, na terenu, sa svojim pješaštvom, u bitkama od kojih su mnoge ostale trajno zapisane u našoj povjesnici, slobodno možemo reći: zlatnim slovima. Samozatajan i tih kakav po naravi jest, škrt na riječima kad se povede razgovor o tim danima ponosa i slave i naročito doprinosu koji je osobno dao u Domovinskom ratu, progovori nešto življe tek kad se u dijalogu dođe do onih detalja koji su zacijelo obilježili ne samo njegov ratni put nego i život…i tada mu zaiskri u očima. Ratni put kojeg se ne bi posramio bilo koji general HV; dva ranjavanja; tereni – od Pakraca, Plitvica, Ljubova, Topuskog, Viduševca i Gređana preko Nebojana, Dumača, Farkašića, Slane, Mokrica, Glinske poljane, Pokupskog, Međurača i Gore, potom sunjske, livanjske, glamočke i dubrovačke bojišnice, do Mostara, Stoca, Tomislavgrada, Rame, Uskoplja, Kupresa, “Oluje” i “Une” – da spomenemo samo neka mjesta, bojišta i operacije na kojima i u kojima su se 90-ih godina prošlog stoljeća vodile borbe za slobodu Hrvatske i opstojnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini – sve je to ostavilo traga na njemu, ali ima još snage i ne predaje se… I danas uz svoje veterane i s njima, kao i prije 30-ak godina. Uz sav angažman u ratu, završio je tijekom 1995. godine Višu časničku školu, a 1996/97. godine i Zapovjedno stožernu školu “Blago Zadro”. Za zasluge u ratu, iskazanu hrabrost i sposobnost u vođenju i zapovijedanju, te doprinos ustroju i razvoju Oružanih snaga RH, tijekom službe odlikovan je i pohvaljivan:
- Redom kneza Domagoja s ogrlicom
- Redom Nikole Šubića Zrinskog
- Redom bana Jelačića
- Redom Hrvatskog križa
- Redom hrvatskog trolista
- Spomenicom Domovinskog rata
- Spomenicom domovinske zahvalnosti
- Medaljom “Iznimni pothvat”
- Medaljom “Oluja”
- Pismeno pohvaljen od: predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, Ministra obrane RH Gojka Šuška, načelnika Glavnog stožera HV Janka Bobetka, načelnika Glavnog stožera HVO Ante Rose
Pukovnik Ivan Mandić – Jaguar ne gura se pred kamere i u medije, rijetko i nerado daje izjave i intervjue, a na obljetnicama važnim za Domovinski rat i brigadu najradije je u društvu svojih veterana koje je vodio u bitke. Čovjek, vojnik i časnik o kojem bi se (bez pretjerivanja) mogla napisati knjiga – i to podeblja. Razgovor vodimo u prostorijama Doma hrvatskih branitelja u središtu Dugog Sela, uz laganu nevoljkost i nelagodu sugovornika kojeg sam dan prije na jedvite jade nagovorio da to o čemu mjesecima “pregovaramo” konačno i obavimo.
- Gospodine pukovniče – dopustite da Vas tako oslovim iako ste u mirovini – za početak, možete li čitateljima portala PDN Braniteljski forum reći, ako se sjećate, gdje ste bili i što ste radili na današnji dan, prije 32 godine, 14. rujna 1991.?
Da. Sjećam se. Postoje događaji koji se ne zaboravljaju tako lako. Nas 11 zapovjednika obrane punktova u Topuskom, na temelju zapovijedi nadređenih, tog 14. rujna 1991. godine, na sastanku smo razradili plan povlačenju iz ovog mjesta koje se zbog golemog nesrazmjera u neprijateljskoj živoj sili i tehnici u odnosu na ono čime smo mi raspolagali nije dalje moglo braniti. Bilo je to teško i bolno – ali drugačije se jednostavno nije moglo, imajući u vidu cijenu koju bi platili ne samo u životima vojnika, nego i civila. Nakon toga, najprije smo izvukli civile (njih oko 350 – uglavnom žena, djece i staraca), a onda smo krenuli i mi, pripadnici policije i ZNG-a. Poslije napuštanja Topuskog, moja postrojba od 50-ak ljudi ostaje braniti Gornji Viduševac sve do pada ovog mjesta, 30 rujna. Nažalost, neprijateljske snage bile su toliko brojnije i opskrbljene oklopom i drugim sredstvima, da bi sve drugo osim povlačenja bilo ravno samoubojstvu.
- Kad smo već u 1991. godini, možemo li se vratiti godinu unatrag? Zamolio bih Vas da se prisjetite samoga početka svoga sudjelovanja u Domovinskom ratu.
U tadašnju Specijalnu policiju MUP-a RH, stupio sam 15. studenoga 1990. godine. Sjedište nam je bilo u Kumrovcu (bivšoj Političkoj školi). Dobro se sjećam, nas 330, dragovoljci, svi iz zapadne Hercegovine, uključujući Livno i Tomislavgrad. U početku smo bili raspoređeni na osiguranje objekata od vitalnog interesa za Republiku Hrvatsku u Zagrebu (zgrade televizije, Banskih dvora, kuće predsjednika Tuđmana, osiguranje najviših vojnih i političkih dužnosnika). Prvo vatreno krštenje doživio sam u Pakracu 1-2. ožujka 1991. Čast mi je da sam već na tom terenu obnašao dužnost zamjenika zapovjednika satnije Specijalne policije kojom je zapovijedao Stjepan Cifrek. Potom slijedi akcija na Plitvicama (“Krvavi Uskrs” 31. ožujka), gdje nam, nažalost, gine 21- godišnji suborac Josip Jović. U lipnju smo na Ljubovu (u Lici), zatim odlazimo na bojišnicu na Banovini gdje nastojimo zaustaviti nadmoćne neprijateljske snage – od Viduševca, Gređana, Topuskog do Nebojana, Dumača, Farkašića, Slane, Mokrica, Glinske poljane, Međurača, Gore…Zapovijedao sam tada obranom Topuskog, Viduševca, pravca Farkašić. A od ožujka 1992. branimo za nas strateški vrlo važnu Sunju…
“Krvavi Uskrs” – Plitvice, 31. ožujka 1991., Ivan Mandić – Jaguar (lijevo kraj autobusa)
- Molim Vas, zaustavimo se još malo na toj za sve nas jako važnoj, bolnoj i krvavoj 1991. godini. Možete li izdvojiti što, neke posebno teške i upečatljive trenutke?
Teško je tu bilo što izdvojiti…ali, recimo, u živom sjećanju mi je ostala bitka kod Farkašića (na Banovini), koja je već ušla u povjesnicu Domovinskog rata kao jedna od naših velikih ratnih pobjeda u prvim mjesecima rata. Odigrala se 17. listopada i tu smo potpuno razbili neprijateljske snage i spriječili njihov prodor prema Velikoj Gorici i Zagrebu. Kao posebno teške trenutke za mene osobno, mogu spomenuti to da sam već u lipnju, nakon prvog izlaska na teren na Banovini u sastavu 2. brigade ZNG (kasnije 2. gbr), silom prilika morao prihvatiti vrlo odgovornu dužnost zapovjednika 1. pješačke bojne (budući da su tadašnji zapovjednik Mate Obradović i njegov zamjenik Marijan Sokolić bili ranjeni). Odgovarati za živote ljudi i donositi odluke u tim uvjetima nije bilo lako…A bili smo još uvijek slabo naoružani uz kronični nedostatak streljiva, bez tehnike i oklopnih sredstava i brojčano u podređenom položaju u odnosu na agresora. I u tim uvjetima uspjeli smo pružiti žilav otpor i spriječiti neprijatelja u postizanju njegova glavnog cilja: okupacije sisačkog područja i nastavak prodora prema glavnom gradu, gdje su se trebali spojiti sa svojim snagama.
- I sad dolazimo do 1992/93. godine…
Kako rekoh, od ožujka 1992. branimo Sunju. U travnju se formira TS (Taktička skupina) 2. gbr (“Gromovi”) Livno u kojoj je nas 250 dragovoljaca – Boris Jacović je zapovjednik, ja dozapovjednik. Sudjelujemo u odlučujućim bitkama za Livno, što je od velike važnosti za obranu Hercegovine i Dalmacije. Na ovoj bojišnici sam do Velike Gospe (15. kolovoza), a nakon toga odlazim na Južno bojište (dubrovačko) gdje sam također zamjenik zapovjednika TS 2. gbr. Poslije oslobađanja Dubrovnika i dubrovačkog zaleđa, držimo položaje do kraja prosinca. Tijekom 1993., na prvoj smo crti bojišnice na Banovini (Međurače, Farkašić, Glinska poljana) i tamo zapovijedam 3. pješačkom bojnom 2. gbr. Krajem srpnja 1993., formiramo TS 2. gbr od dragovoljaca i vodim 115 ljudi na mostarsko područje. Ova TS naše brigade bila je podređena Glavnom stožeru HVO-a. Tamo ratujemo do sredine travnja 1994. Na najtežim terenima, u stalnim napadnim djelovanjima. Naša TS pohvaljena je od načelnika Glavnog stožera HVO, Ante Rose zbog iskazane hrabrosti, požrtvovnosti i uspjeha u borbama. Dana 16. kolovoza na ovom terenu sam ranjen u desnu nogu.
Banovina 1991., Ivan Mandić – Jaguar (drugi – s lijeva na desno)
- Koliko znam, bili ste jedno vrijeme i zapovjednik brigade HVO-a?
Da, po zapovijedi ministra obrane RH, ostajem izmješten u HVO, gdje obnašam dužnost zapovjednika brigade HVO, “Mario Hrkać Ćikota”, od travnja do listopada 1994. godine. Bila je to za mene velika čast, ali i odgovornost, uz svu složenost zadaća i napore vezano za bojeva djelovanja. Od listopada do kraja iste godine, na dužnosti sam zamjenika zapovjednika Zbornog područja Mostar i sudjelujem u borbama za Kupres.
- Kad se vraćate u matičnu postrojbu?
U siječnju 1995., kad se svi mi dragovoljci povlačimo s ovog područja i vraćamo u Hrvatsku. Nakon toga, odlazim u Višu časničku školu (u Zagreb) i završavam specijalističku vojnu naobrazbu za zapovjednika razine satnija – bojna.
- A nakon školovanja…?
Kratko sam u bazi s postrojbom i nakon toga slijedi VRO “Oluja” gdje sam na glavnom smjeru napada (pravac između Gline i Petrinje – Šestanj brdo, Šanjin potok, Gora itd.). U ovoj operaciji obnašam dužnost koordinatora bojevih djelovanja 1. i 3. pješačke bojne i OKB-a (Oklopne bojne) 2. gbr. Bila je to naša najopsežnija vojna operacija i blistava pobjeda – uz nažalost, neminovne žrtve koje smo podnijeli. Često se govori o tomu kako je neprijatelj pobjegao glavom bez obzira, ali ne treba gubiti iz vida da su u rajonu djelovanja 2. gbr (“Gromova”), kako na glavnom, tako i na pomoćnom pravcu prodora naših snaga bili dobro utvrđeni i pružali grčevit otpor, naročito u prvih 12 sati. Uostalom, žrtve koje smo imali dokaz su kako je otpora s njihove strane itekako bilo; no, s odmakom vremena, neke se stvari zaborave ili iz raznih razloga prikazuju drugačijima. Kad smo probili prvu crtu, oni su nastojali osigurati izvlačenje svojih postrojbi i tehnike, pa su nemilice tukli iz svih oružja i oruđa kojima su raspolagali. Kako koordinator bojevih djelovanja spomenutih postrojbi trudio sam se kao i uvijek biti s ljudima i svojim primjerom ih potaknuti da unatoč gubicima ostvarimo ono što je planirano. Ne želim isticati sebe – jer jednako tako se ponašala velika većina naših zapovjednika, kako viših, tako i nižih časnika, dočasnika i vojnika. Naša ljudska, moralna, ali i profesionalna obveza bila je voditi ljude, brinuti o njima i s podređenima i vojskom dijeliti u svakoj situaciji i dobro i zlo. Samo tako zapovjednik na bilo kojoj razini može izgraditi autoritet, nikako drugačije.
- Posljednja bitka bila je operacija “Una”?
Da…O tomu nije lako govoriti. Najteže je bilo forsirati nabujalu rijeku, ali gubici u ljudstvu su ono najbolnije. Povukli smo se po zapovjedi sutradan (19. rujna) iz ovog rajona, ali i dalje ostajemo na području Pounja i Banovine. U toj operaciji sam drugi put ranjen.
- Rat, nažalost, donosi teške i bolne trenutke. Uspijevate li to potisnuti? Što danas radite? Koliko znam, imate brojnu obitelj – suprugu i petero djece, živite u Dugom Selu, angažirani ste i među braniteljima-veteranima, suborci vas vole i poštuju…
Obitelj je najčešće jedini pouzdan oslonac. Trudim se napraviti odmak od rata, ali to je prilično teško, jer dosta sam vezan za braniteljsku populaciju. Unatoč svemu, ne znam kako bih uopće funkcionirao izvan tog kruga…Nema tog suborca, veterana, bio časnik, dočasnik ili vojnik koji bi mi i danas, nakon toliko godina od rata okrenuo leđa i to je ono na što sam izuzetno ponosan. Angažiran sam u HVIDR-i u Dugom Selu gdje živim. U Udruzi ratnih veterana 2. gbr također – tamo sam član Upravnog odbora od utemeljenja, 2007., kad smo ju brigadir Mile Krišto, ja i nekoliko kolega formirali, a jedno vrijeme bio sam i dopredsjednik. Trudimo se nešto učiniti za naše dečke koji su još živi i održati spomen na Domovinski rat i naše žrtve koje nemamo pravo zaboraviti. Odlazimo na obljetnice, brinemo o obilježavanju važnih datuma i mjesta pogibije suboraca…Dali smo svoj doprinos i u izradi “Monografije 2. gardijske brigade”, kao i “Knjige sjećanja na poginule i nestale Gromove”. Jako je važno da istina ostane zapisana. Imali smo i neke dokumentarne filmove i reportaže koji su prikazani na Hrvatskoj televiziji – i tu smo dali svoj doprinos. Drago mi je da su, primjerice, dvije naše županije bitke koje smo vodili mi iz 2. gbr i u kojima sam osobno sudjelovao kao zapovjednik naših snaga uzele za Dan branitelja (Zagrebačka – 28. lipnja, dan kad smo 1991. godine izašli na Kupu kod Pokupskog i Sisačko-moslavačka – 18. listopada u čast naše velike pobjede kod Farkašića). To daje nadu da se Domovinski rat ipak neće tako lako i brzo zaboraviti. Osobno, kad je u pitanje zdravlje, nisam baš u nekoj kondiciji; iza mene su operacija srca i krvnih žila uz još neke probleme, ali, nastojim to potisnuti i raditi ono što mogu i koliko mi snaga dopušta.
- Neka poruka za kraj ovog razgovora?
Nisam čovjek od velikih riječi, ali imao bih što reći. Čini mi se kako je naša stvarnost nekako prenapregnuta frustracijama. Gdje god se okreneš, neka negativa – pogotovu u medijima, na internetu. Možda bi trebali malo pozitivnije promišljati i činiti sve što možemo da nam bude bolje. Ne znam…ali mislim da bi morali i trebali. Imao je naš narod i mnogo težih razdoblja u povijesti, pa se nismo predavali i odustajali od svoje budućnosti. Čini mi se da to ne rijetko zaboravljamo. Sjetimo se samo razdoblja neizvjesnosti – 90-ih godina i rata i onog zanosa koji nas je ujedinio kao rijetko kada u borbi za opstojnost i preživljavanje…i imajmo na umu uvijek činjenicu da su za Lijepu našu svoje živote dali najbolji među nama, a mnogi od naših očeva, majki, braće, sestara, sinova i kćeri još uvijek traže kosti najmilijih. S tom boli, ništa se ne može mjeriti…
- Gospodine pukovniče, u ime čitatelja PDN Braniteljskog foruma i moje osobno, najljepša Vam hvala na ovom sadržajnom i ugodnom razgovoru. Želim Vam svako dobro i doviđenja do nekog budućeg razgovora.
Bilo mi je zadovoljstvo. Pozdrav čitateljima, Redakciji portala, Udruzi Hrvatskih branitelja RH, svim veteranima i posebno stradalnicima Domovinskog rata i zahvaljujem što ste mi pružili prigodu podsjetiti javnost na dane ponosa i slave. Istina o našoj prošlosti se mora znati i moramo je čuvati. Kao i uspomenu na one koji nisu više s nama
