Vukoja je ponosan što je dugo iščekivana Oluja počela baš na njegov rođendan. Najviše ga se dojmio doček koji su građani pripredili vojnicima nakon oslobodilačke akcije.
Ponosan je što je oslobodilačka akcija Oluja počela 4. kolovoza 1995. godine, baš na njegov 34. rođendan. Tog 4. kolovoza najviše mu se u pamćenje usjekla grmljavina artiljerije s obje strane koja je počela već od ranog jutra.
– Drugačije je sigurno kad ti počne rođendan ujutro u pet sati. Grmljavina, tutnji artiljerija, naša, njihova… Živio sam za tu akciju, svi smo čekali Oluju, znali smo da mora biti i da mi moramo ići dalje te da smo sposobni i jači od našeg neprijatelja i da ćemo doći na granicu na koju smo došli, naravno, za osam dana – otkriva nam Vukoja.
Priznaje da mu je palo na pamet da bi mogao i poginuti.
– Razmišljao sam o tome, rođendan mi je, možda poginem, ali nije bilo nimalo razmišljanja, samo naprijed i naprijed. Svaki dan tih osam dana smo se pomicali. Bio sam pripadnik satnije veze, stalno smo imali vezu između zapovjedništva i pješačkih postrojbi te smo stalno bili u pokretu. I stalno smo išli prema hrvatskoj granici – kaže Vukoja pa se detaljnije prisjeća tijeka akcije u kojoj je sudjelovao.
– Operacija je 4. kolovoza krenula iz Međurača, znači na području Petrinje, i išli smo glavnim smjerom. Naša borbena grupa imala je banovinsko ratište, išli smo prema Strašniku, Gori i Bačugi. Sjećam se čak da smo se spojili s 5. korpusom negdje u Žirovcu kraj Dvora spojili. Sjećam se tog prijavka. Osmi dan, 11. kolovoza, došli smo u Dvor na granicu. Mislim da smo 12. kolovoza već imali taj povratak u hrvatske gradove – kaže Vukoja.
NAPUSTIO SIGURAN POSAO
Rodom je s područja oko Mostara u BiH, a hrvatskoj obrani priključio se 1990. godine.
– Imao sam siguran posao, izdavao sam mjesečne karte na kolodvoru u Mostaru i vidio sam nešto se sprema. Onda sam rekao: ‘Idem’. Bio sam pripadnik Specijalne policije Kumrovec do osnivanja gardijskih brigada – prisjeća se Vukoja.
U Kranjčevićevoj u Zagrebu na prvom postrojavanju Vukoju su prebacili u 2. gardijsku brigadu.
– Tad nas je većina otišla u 2. brigadu, dio i u četvrtu brigadu, dio je ostao u policiji, nešto i u Tigrovima. Tako smo se nekako razišli – priča Vukoja. Sa sjetom se sjeća da su iza njega u Hercegovini ostali djed, majka i otac.
– Djed mi je umro 1991. godine, ja sam bio na terenu u Glini. Tražili su me da dođem na pogreb, ali nisu me našli jer sam bio negdje gore na dijelu oko Viduševca. Tek kasnije su mi rekli pa sam dobio nekoliko dana slobodno, ali pogreb je prošao. Znam da sam se vraćao preko Rijeke trajektom iz Splita, čak se nismo mogli ni vratiti nekim normalnim putem. Tad još nisam bio oženjen. Oženio sam se nakon rata 1998. godine, imam troje djece i suprugu – kaže Vukoja, koji je u Domovinskom ratu bio od početka do kraja.
– Znači, prošao sam sa Specijalnom policijom Kumrovec Pakrac, zatim Plitvice, onda s 2. gardijskom brigadom sva ratišta. Najviše smo bili na Banovini, ali bio sam i devet mjeseci na južnom bojištu, to je dolje mostarsko ratište, jer smo mi tamo rođeni. Ne sjećam se više koje godine, ali bili smo dolje točno devet mjeseci, branili hrvatski narod u BiH.
TRUDI SE STALNO NEŠTO RADITI
Poslije rata sam ostao u vojsci, u mirovinu sam otišao 2003. Došao je taj neki novi preustroj, već smo bili stari za vojsku. Išlo se prema smanjenju broja vojnika tako da sam otišao 1. lipnja u mirovinu – priča Vukoja, koji umirovljeničke dane krati tako da se trudi uvijek biti u pokretu i nešto raditi.
– Ne radim sad ništa posebno, ali trudim se uvijek nešto raditi. Trudim se uvijek biti aktivan, znam da nema ništa od birtije, kako bih rekao, i sjedenja, nešto uvijek radim, ništa posebno. Najstarija kći navršila je 18 godina, druga ima 16 i imam sina od 11 godina. Iskreno, ne bih želio da idu u Njemačku jer smo se mi borili za Hrvatsku. Zato mi je danas žao kad ti naši ljudi idu van, a Hrvatska je sve praznija. Kako ne vide tu perspektivu, čini mi se da se nismo borili da nam mladi odlaze. Mlade treba vratiti, svi mi trebamo poraditi na tome da im se osigura dostojan posao jer Hrvatska je tako prekrasna zemlja da možemo svi sretni biti – dok govori u glasu mu se osjeća tuga.
U ratu je bio i ranjen.
– Bio sam ranjen 1993. dolje na terenu, uglavnom lakše, mogu reći. Imao sam ozljedu na dlanu, neku povredu glave, malo razbio kralježnicu, ali sve je u redu. Bila je akcija dolje na jugu – kaže Vukoja te dodaje da mu tijekom Oluje ni slavlje ni rođendan nisu bili na pameti.
– Samo smo čekali da to završi, došli smo na granicu i dobili odmore. Mi smo se onda malo razišli, ja sam s prijateljem nakon Oluje otišao u Hercegovinu. Prvo sam došao kod pokojnog brata. Čim sam došao kod njega, ne biste vjerovali, on je samo govorio: ‘Tiše pričaj, tiše pričaj’. Valjda od te buke, to je takva bila grmljavina artiljerije u pet sati. I to je trajalo. Kad sam poslije toga došao u civilni stan kod nevjeste i pokojnog brata, i ona je govorila: ‘Samo tiše malo pričaj’. Valjda sam vikao, nisam toga ni bio svjestan. Jednostavno sam morao izbaciti to – kaže Vukoja.
Dodaje da se možda ne bi ni sjetio da je akcija počela na njegov rođendan da ga drugi na to nisu podsjetili. Naravno, nakon što su za to saznali.
U OLUJI POGINULO 20 GROMOVA
– Nikad nisam razmišljao o tome. Uvijek smo išli naprijed i to mi je baš posebno drago, Oluju smo odradili za udžbenike. Taj elan, motivacija, samo idemo, znali smo da možemo i to smo odradili – zastaje na trenutak pa nastavlja s jednakim ponosom u glasu.
– Naravno da je posebno da je akcija počela baš na taj datum, i tako uspješno. Strašno mi je drago da je počela baš na moj rođendan. Sve te prijatelje, ljude s kojima sam bio, sve su to hrabri ljudi. Svi se mi moramo zahvaliti i našim poginulima, Hrvatska je stvorena na njihovim kostima. Oni su dali svoj život, ono najvrednije, nisu oni zaživjeli tu, ali su živjeli za to. Dvadeset gromova je poginulo u Oluji i nekoliko stotina je ranjeno. Ne znam sad točan broj ranjenih, ali znam da ih je dvadeset poginulo. Među njima sam imao i mnogo prijatelja, bez obzira na to što smo bili razbacani po lokacijama, ali smo se viđali po terenu i imali smo neka druženja. Znao sam ih gotovo sve – govori Vukoja.
Dok se prisjeća poginulih suboraca, pogled mu se zadržava na jednoj fotografiji. Na njoj su trojica suboraca s Vukojom. Jedan od njih, krajnji desni na fotografiji, jedini ima majicu kratkih rukava boje breskve.
– To je pokojni Milan Kovačević iz Siska. Poginuo je u 22. godini u akciji poslije Oluje – tužno govori. Ističe da je i dalje u kontaktu sa suborcima, no ne baš s mnogo njih.
– Vidim se s nekoliko njih koji žive u Dugom Selu. Mogu spomenuti kuma, on je bio zapovjednik 3. pješačke bojne. Često se čujem s njim i s jednim prijateljem satnikom također iz 3. bojne. S njima se vidim malo češće, ali imamo tu i Udrugu Crne mambe pa ponekad i kod njih navratim. Tamo nekad znam sresti Ivicu Šafariću Nindžu. On je baš bio ratni heroj. Ali život nosi svoje, svatko ima neke svoje obveze – kaže Vukoja, kojemu je najupečatljiviji bio doček koji su hrvatskim vojnicima priredili građani nakon Oluje.
– Doček je bio veličanstven, to čovjek koji nije sudjelovao i koji nije bio tamo ne može ni opisati. Mi smo svi bili i umorni i svakakvi, ali smo bili presretni. I kad vidiš taj narod koji je sretan, koji nas je tako dočekao, to je prekrasno. Ponosni do neba, zato smo živjeli. Iskreno, živjeli smo za tu Oluju – ponosno ističe Vukoja.
SKRASIO SE U DUGOM SELU
Za svoje je zasluge primio i Spomenicu Domovinskog rata, Spomenicu domovinske zahvalnosti, medalju Oluja…
Suprugu je upoznao u Hercegovini, dolje su se zaljubili te ju je doveo u Dugo Selo.
Vukojina rodna kuća u Hercegovini danas je prazna.
– Otac mi je umro 1995., a majka 1996. Bilo nas je šestero djece, ali dva brata su mi preminula. Jedan brat živi dolje, kao i dvije sestre koje su udane dolje. Otac mi je preminuo nakon Oluje, tako da sam mogao biti na njegovu pogrebu. Godinu dana kasnije preminula je i majka – otkriva nam Vukoja.
Kaže kako su i roditeljima uvijek bili najvažniji obitelj, vjera i nacija.
– Nisu mi branili kad sam rekao da idem u rat. To je bila moja odluka i oni su je poštovali. Imao sam uredski posao, ali odlučio sam se prijaviti i mislim da sam napravio pravu stvar. Nikad nisam požalio – ističe.
