2. gardijska brigada Gromovi u VRO „Oluja“ – Uvod u operaciju

0
123

 

 

U povodu  obilježavanja 23. obljetnice VRO „Oluja“ a kako bi se prisjetili Dana ponosa i slave, objavljujemo sadržaje  iz Monografije 2. gbr koji opisuju ulogu 2. gbr Gromovi u toj operaciji.

  1. gardijska brigada Gromovi u VRO „Oluja“ – Uvod u operaciju

U petak, 4. kolovoza 1995., u 5:00 sati započela je operacija Hrvatske vojske i policije pod nazivom Oluja. U njoj je oslobođeno oko 11 000 četvornih kilometara okupiranog područja, a kruna uspjeha odnosi se na oslobađanje Knina. Naime, u subotu, 5. kolovoza 1995., u 10:15 sati, na kninskoj se tvrđavi zavijorila dvadesetmetarska hrvatska zastava.

Iz smjernica nadređenih državnih i vojnih struktura, bilo je očito da će Druga gardijska brigada u borbenoj operaciji Oluja djelovati u ulozi udarne snage Zbornog područja (ZP) Zagreb. Planirano je da Brigada svojim prodiranjem prva nanese početne gubitke neprijatelju i vlastitim napredovanjem osigura uvođenje pričuvnih i domobranskih postrojbi u borbu.

Zbog specifičnosti Domovinskog rata, 2. gbr  do Oluje nije borbeno djelovala u kompletnoj formaciji, već je od svojih podređenih postrojbi strukturirala namjenski organizirane snage koje su djelovale u važnim borbenim akcijama za Republiku Hrvatsku.

U završnoj operaciji Oluja, prema prvotnom planu, Brigada je trebala kompletna borbeno djelovati na jednom od glavnih i najznačajnijih smjerova napada. Zbog promjena u odlukama vrhovništva i viših vojnih zapovjedništava, na Banovini nisu djelovale sve planirane postrojbe. Zbog toga je 2. gbr morala borbeno djelovati na dva samostalna napadna smjera u zoni odgovornosti ZP-a Zagreb.

U napadna bojna djelovanja ZP-a Zagreb, planirana je uporaba 81. gardijske bojne iz Virovitice koja je brojila oko 1500 gardista, dobro obučenih i opremljenih, te s velikim napadnim ratnim iskustvom. Razrađivana je i varijanta uporabe jedne ojačane gardijske bojne 3. gardijske brigade iz Osijeka koja je sa zapovjednom strukturom bila na izvidu terena u području sela Mošćenica. Ta je Bojna trebala biti udarna snaga smjerom napada prema Petrinji. Izostankom navedenih gardijskih bojni u razradi uporabe snaga, zamišljeno je da se iz sastava 2. gbr izdvoji 2. pješačka bojna iz Siska te da ona, uz određena pojačanja i pridavanje ostalih rodovskih postrojbi, tvori Taktičku skupinu 1 (TS-1) Zbornog područja Zagreb. U sastav TS-1 ulazi pričuvna satnija Specijalne jedinice policije Policijske uprave Sisačko-moslavačke Ose koja je učinkovito izvršila svoju zadaću. Podjelom Brigade na dva napadna smjera, moralo se odstupiti od borbenih pravila uporabe Brigade kao cjeline. Razdvajanje svih njezinih elemenata borbenog rasporeda zahtijevalo je i formiranje dva zapovjedna tima za vođenje i zapovijedanje u predstojećoj borbenoj akciji, što je stvorilo određene probleme. Ovakva uporaba Brigade dala je poseban značaj izvršenju ukupne borbene zadaće cijelom ZP-u Zagreb koji je istodobno morao u napadu pokrenuti čitavu dužinu banovinske crte bojišta. Mora se naglasiti da je u toj velikoj borbenoj zoni, 2. gbr bila jedina vojna profesionalna postrojba te time i glavni nositelj prvog udara, odnosno proboja neprijateljske prve crte obrane.

Popunjenost Brigade na sam dan operacije bila je oko 65%, posebno u pješačkim bojnama koje su imale od 250 do 300 gardista. Cijela je Bojna imala, osim 3 pješačke satnije, bitnicu minobacača (MB 120 mm), bitnicu Protuoklopnih lansirnih kompleta (POLK) i Zapovjednu satniju.

Dotadašnja napadna borbena iskustva Gromova svih struktura bila su vrlo vrijedna i bogata, ali iskustva stožernog rada časnika te zapovijedanje u velikim napadnim operacijama nisu bila izvođena u praksi. Radi priprema zapovjednog kadra u općim pripremama Brigade, pristupalo se dodatnim vježbama i zapovjedno-stožernim provjerama. Sa Zapovjedništvom Brigade i podređenim postrojbama morala se postići pouzdana razina stožerne, a time i borbene učinkovitosti u predstojećoj složenoj napadnoj operaciji. Crtom vođenja i zapovijedanja morala se stvoriti sigurna koordinacija suradnje susjednih i vlastitih postrojbi u napadu.

Stožer Brigade bio je nositelj svih vrsta priprema. Treba napomenuti da je veliki dio časnika i dočasnika bio osposobljavan na Hrvatskom vojnom učilištu, što je pripreme učinilo učinkovitijima. Zapovjednici postrojbi i časnici koji su činili stožer 2. gbr, imali su borbena iskustva iz pojedinačnih manjih napadnih akcija.

Stožer Brigade je praktično uvježbavao sebe i podređena zapovjedništava postrojbi za istodobno zapovijedanje u borbi po svim elementima borbenog rasporeda. Pripremne stožerne vježbe obuhvaćale su: primanje borbene zadaće, razradu i izrađivanje borbene dokumentacije potrebne za razumijevanje načina izvršenja napadne operacije, rješavanje mogućeg borbenog scenarija i prenošenje zadaće podređenima do najniže vojne formacije. Izveden je velik broj stožernih vježbi s rješavanjem mogućih borbenih problema po kojima su bile razrađivane sve moguće varijante za napad na gradove Petrinju i Glinu te oslobađanje čitave Banovine. Sigurno su na uspjeh i učinkovitost operacije imala utjecaja mnogobrojna izvedena zapovjedno-stožerna izviđanja na svim zapovjednim razinama po stvarnom terenu operacije. Tako su se do detalja izvršila vrlo važna taktička i topografska orijentiranja, kao i potvrda obavještajnih podataka o neprijatelju.

Bez obzira na bogato ratno iskustvo manjih borbenih formacija, pješaštva, oklopništva, topništva, dijelova inženjerije i protuzračne obrane, moralo se pristupiti praktičnom uigravanju tenkovskih postrojbi i pješaštva na bojnom polju. Praktična obuka vojnika i postrojbi Brigade izvodila se kroz taktička uvježbavanja i vježbe. U svrhu navedenih priprema, postrojbe su koristile napadne namjenske planove obuke koje su realizirali na poligonima uz skupnu obuku pješaštva i tenkova u svrhu uigranosti oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga za djelovanje u funkciji snažne udarne cjeline. Uvježbavalo se bojnim streljivom uz stvarnu topničku potporu napadnih postrojbi, bojnim gađanjima, uvježbavala se međusobna komunikacija, pozivanje i navođenje topničke i minobacačke vatre u napadu na svim razinama.

Protuoklopna postrojba Brigade i protuoklopne satnije pješačkih bojni izvodile su zajedničku obuku za što brže i učinkovitije uništenje neprijateljskih tenkova.

Uvježbavane su protuoklopne skupine za borbu protiv tenkova na malim udaljenostima do 400 metara, srednjim od 400 do 1600 metara i velikim udaljenostima preko 1600 metara.

Postrojba protuzračne obrane (PZO) na razini Brigade uvježbavala je protuzračnu zaštitu oklopnih postrojbi, topničkih položaja, izdvojenih zapovjednih i logističkih mjesta. Na nižim taktičkim razinama pješačkih bojni uvježbavana je neposredna protuzračna zaštita napadnih borbenih elemenata pješačke bojne.

Inženjerijska satnija Brigade svoje je pripreme izvodila u okvirima vlastite obuke i priprema izvidničkih i pješačkih skupina u izradi prolaza kroz neprijateljska minska polja te za udarne oklopno-mehanizirane i pješačke postrojbe u napadu. Pripreme su obuhvaćale i utvrđivanja na dostignutoj borbenoj crti uz organizaciju i izvođenje nasilnog prelaska rijeke lakih pješačkih postrojbi.

Izvidnička postrojba i postrojba za elektronsko djelovanje Brigade svakodnevno je izvodila svoju obuku motrenja i prikupljanja najnovijih podataka o neprijatelju na mogućim smjerovima napada Brigade. Satnija je pred napad bila uključena u stvarnu izradu prolaza kroz minska polja neprijatelja. Brigadni izvidnici, kao i pješački dijelovi bojni, intenzivno su uvježbavali korištenje helikoptera u svrhu zračno-desantnog djelovanja po dubini neprijatelja na glavnom smjeru napada.

Logističke postrojbe Brigade i podređene postrojbe svoju su obuku usmjerile na logističku potporu svih borbenih i neborbenih elemenata Brigade po budućim dostignutim borbenim crtama. Logistika Brigade funkcionirala je u tehničkoj, intendantskoj, prometnoj, veterinarskoj i sanitetskoj struci.

Sanitet je u okviru logističkih postrojbi uvježbavao svoje elemente u borbenom rasporedu Brigade do najnižih razina, uključujući i sanitetsku obuku u napadu (pružanje prve pomoći i izvlačenje ranjenika iz vatrene zone) i sanitetski transport iz borbene zone do terenske ambulante ili bolnice.

Postrojba veze Brigade, zajedno s desetinama veze po podređenim postrojbama, težišno je uvježbavala osiguravanje i istodobno postavljanje više vrsta komunikacijskih mreža (radio, žična i teklička) u napadnom borbenom djelovanju kao i organizaciju stacionarnih veza na dostignutim borbenim crtama. Zapovjedna veza morala je funkcionirati s nadređenima, između zapovjednika glavnog i pomoćnog smjera napada i svih njihovih borbenih elemenata. Važno je bilo osigurati sigurno funkcioniranje veza unutar podređenih oklopno- pješačkih udarnih postrojbi na svim formacijskim razinama.

Postrojba atomsko-biološko-kemijske obrane (ABKO) također je svoju obuku prilagodila napadnom borbenom djelovanju. Postrojba se pripremala izvršiti izviđanje ABKO-a u napadu u svakom trenutku sumnje uporabe kemijskog, biološkog ili nuklearnog udara.

Intenzivirana su svakodnevna praćenja neprijateljskih položaja i izrada prolaza kroz mješovita minska polja. Razminiranje terena izvodile su Izvidnička satnija Brigade, dijelovi Inženjerijske satnije i vojnici iz pješačkih postrojbi koje su planirane za djelovanje na tim smjerovima napada. Upravo ove neposredne radnje, pogotovo razminiranja, zasigurno su spasile mnoge živote. Tijekom napada prema neprijateljskim rovovima, uklonjen je veliki broj raznoraznih mina i određivan točan smjer kretanja. Zbog toga nije bilo stradavanja vojnika od neprijateljskih minskih polja koja su i poslije rata ostala stalna prijetnja. Može se zaključiti da su zapovjedna izviđanja terena, izrada borbene dokumentacije s preciziranim zadaćama svake postrojbe u Brigadi, izrada prolaza kroz minska polja i postupno zauzimanje polaznih položaja teškim oružjima, odigrala važnu ulogu za uspjeh operacije.

Preko Odjela za političku djelatnost Brigade, a putem medija i promidžbe po postrojbama ZP-a Zagreb, permanentno je rađeno na popuni  vojničkim, časničkim i dočasničkim kadrom koji je nedostajao u formaciji Brigade. Nedostatak je bio najviše izražen u oklopništvu i pješaštvu te u tehničkim rodovima i strukama. Temeljem raščlambi i potrebe za popunom, očito je bilo kako se iz Gardijskog nastavnog središta iz Delnica neće dobiti dostatna popuna. Stoga se prišlo na formiranje skupine za obuku budućih gardista u Vojarni “Croatia” u Zagrebu. Kasnije je ustrojena slična skupina instruktora u vojarni u Ivanić Gradu koja je obučila nekoliko desetaka gardista, što je povećalo brojno stanje Brigade. Tijekom 1994. i 1995., do operacije Oluja, zbog dugotrajnih bolovanja od posljedica ranjavanja, premještaja, slabe popune i drugih razloga, gotovo 30% kadra nije sudjelovalo u sastavu Brigade ili nije djelovalo u sklopu postrojbe u napadnim bojnim djelovanjima. Odgovornost časnika u Zapovjedništvu Brigade bila je utvrđena ustrojem, tako da je zapovjedniku Brigade za uvježbanost i borbenu spremnost po svim borbenim elementima bio odgovoran načelnik Stožera koji je ujedno zamjenjivao zapovjednika Brigade, a njemu je bio odgovoran načelnik Operativno-nastavnog odjela (ONP). Načelnik Operativno-nastavnog odjela u Zapovjedništvu Brigade vodio je čelnike odgovorne za elemente borbenog rasporeda cjelina-rodova (pješaštvo, oklopništvo, topništvo, protuoklopno topništvo, minerska inženjerija i PZO) i elemente borbene potpore (neborbeni dio inženjerije, ABKO i veza) te obavljao koordinaciju s prvim podređenim zapovjednicima postrojbi. Ovi su časnici bili odgovorni za borbenu uvježbanost, osposobljenost i pripremljenost 2. gbr Gromova te za tijek operacije Oluja.

Po elementima neborbene potpore, za spremnost zapovjedniku Brigade izravno su bili odgovorni njegovi pomoćnici: pomoćnik za logistiku Brigade, pomoćnik za sigurnosne poslove i pomoćnik za političku djelatnost. U skladu s ustrojbenim zadaćama i ovlastima, odgovorni časnici i njihovi timovi djelovali su na realizaciji borbenih priprema, završnoj spremnosti i samoj napadnoj operaciji.

Neposredne pripreme pred operaciju Oluja započele su pripremnim zapovijedima nadređenog zapovjedništva 24. srpnja 1995. godine, stavljajući sve postrojbe 2. gbr u najviši stupanj borbene pripravnosti. Zbog tajnosti operacije, točan početak akcije nije se mogao znati, ali svaki se dan očekivala zapovijed za napad. Isto tako, zbog tajnosti, postupno su zauzimane početne borbene pozicije s topničkim postrojbama i oklopnim snagama čija su premještanja zahtjevna i lako uočljiva. Lake pješačke postrojbe bile su u najvišoj pripravnosti po vojarnama, a njihov dolazak na polaznu poziciju za napad bilo je moguće vrlo brzo i neprimjetno izvesti, što je i bio krajnji cilj. Najviši stupanj borbene pripravnosti podrazumijevao je trenutačni ulazak u motorna vozila pod punom ratnom opremom i potrebnim streljivom te što brži dolazak u područje borbene uporabe. Tako je od 24. srpnja dio postrojbi Gromova postupno i neprimjetno zauzimao borbene položaje, a dio brzopokretljivih postrojbi čekao je signal za zauzimanje napadnih pozicija i prelazak u napad.

Prva pješačka bojna, Crne mambe, bila je stacionirana u bazi Trstenik kod Ivanje Reke pokraj Zagreba, a Druga pješačka bojna, Banijska oluja, bila je smještena u Vojarni “Lađarska” u Sisku. Treća pješačka bojna, Banska legija, bila je smještena u bazi Petruševec u Zagrebu. Oklopna bojna je po planu postupnosti i prikrivenosti iz vojarne u Dugom Selu 1. kolovoza razmještena u područja uporabe u neposrednu blizinu polaznih pozicija. Prva tenkovska satnija s mehaniziranim vodom smještena je u područje Međurača na glavnom smjeru napada.

Druga tenkovska satnija i mehanizirani vod smještena je u područje Mošćenice. Dva tenka iz 2. tenkovske satnije dodana su u svrhu pojačanja 17. domobranskoj pukovniji Sunja. Vod tenkova M-84, smješten u šumi Brezovica nedaleko od Siska, imao je zadaću interventne pričuve zapovjednika ZP-a Zagreb. Topničko-raketni divizijun činio je topničko-raketnu skupinu Zbornog područja Zagreb (TRSIII ZPZ), također po planu postupnosti zauzimao je svoje borbene položaje u skladu s planom rasporeda borbenih elemenata 2. gbr i ZP-a Zagreb. Druga haubička bitnica ojačala je topništvo snaga Sunje i zauzela borbene položaje u selu Kratečko. Bitnica SVLR-a (samohodni višecijevni lanser raketa) razmještena je na glavnom smjeru napada u području sela Žažina. Protuoklopni raketni divizijun (PORD) razmješten je po planu postupnosti u Srednjim Mokricama, a neposredno pred operaciju stiže na početne pozicije na Šestanj brdu.

Bitnica protuoklopnih lansera (bPOLO) pridodana je snagama TS-1 u područje Mošćenice. Vod za elektronska djelovanja je po planu postupnosti i zadaća elektronskog izviđanja pred akciju raspoređen u dvije skupine: 1. skupina (IPS) na Letovanskom vrhu, a 2. skupina u selu Vurot. Izvidnička satnija Brigade sa svojim 1. izvidničkim vodom ulazi u sastav 3. pb, a 2. vod u sastav 1. pb. Inženjerijska satnija iz Vojarne “Žažina”, po planu postupnosti zauzimanja polaznih pozicija, dijelom snaga za razminiranje i održavanje putova ojačava snage okb-a na glavnom smjeru napada sela Gora – Župić. Desetinom pionira pojačava 2. pb, desetina TLM-a nalazi se u Vojarni “Barutana”. Zapovjedništvo Satnije zauzima pozicije zajedno s ostatkom Satnije u funkciji inženjerijskih pričuvnih snaga Brigade u Letovaniću. Satnija veze Brigade stacionirana je u Vojarni “Žažina”. Po planu postupnog zaposjedanja polaznih položaja, postupno osigurava potrebne veze u Brigadi i formirani IZM u Međuračama.

Vod ABKO-a iz stacionarne Vojarne “Petruševec” vrši kretanje u skladu s planom postupnosti zauzimanja pozicija u Novom Farkašiću. Dom zapovjedništva Brigade iz područja Jodno u Sisku postupno formira, zajedno sa Satnijom veze i dijelovima logistike, IZM Brigade u Međuračama. Ostatak Doma zapovjedništva ostaje u matičnoj bazi u Jodnom u funkciji osiguranja objekata. Logistička satnija Brigade (LS) uspostavlja Brigadnu logističku bazu u području naselja Dužica i Greda. Topničko-raketna bitnica protuzračne obrane (trb PZO-a) iz Vojarne “Velika Buna” postupno osigurava položaj topništva i oklopa Brigade.

Na području Banovine djelovao je neprijateljski 39. banijski korpus JNA, jačine od 6000 do 8000 vojnika. Njime je zapovijedao general Slobodan Tarbuk sa zapovjedništvom u Petrinji. Korpus je razmješten na sljedeći način: 31. pješačka brigada i odred Gradusa te dvije tenkovske satnije (oko 20 tenkova) u području Petrinje, 24. pješačka brigada i jedna tenkovska satnija (9 – 12 tenkova) u području Gline, 33. pješačka brigada i jedna tenkovska satnija (9 – 12 tenkova) u području Dvora na Uni, 26. pješačka brigada i jedna tenkovska satnija (9 – 12 tenkova) u području Kostajnice. Snage srpske milicije bile su razmještene po svojim zonama odgovornosti.

Oklopno-mehanizirane snage pojačavale su navedene pješačke brigade. Od protuzrakoplovne potpore neprijatelj je raspolagao korpusnim sustavom SA-6 za srednje visine u 44. mješovitoj raketnoj brigadi PZO-a. Pored vlastitog brigadnog topništva, brigade su u borbi bile potpomognute topničko-korpusnom grupom (divizijun 155. raketnog puka) koja je imala pretežito haubice 155 mm i višecjevne bacače raketa (VBR) 128 mm Plamen.

Za Gromove je najvažniji bio borbeni razmještaj neprijateljske 31. brigade koja je u svojem sastavu imala četiri pješačke bojne, mješoviti protuoklopni topnički divizijun, samostalni odred Gradusa, bitnicu haubica 105 mm i dvije tenkovske satnije (oko 20 tenkova), sveukupno oko 2500 ljudi kojima je zapovijedao pukovnik Milorad Janković.

Neprijateljska Brigada bila je raspoređena zapadnom dužinom glavne komunikacije Glina – Petrinja, od sela Glinska Poljana – Graberje – Gore – Župić – Novo Selište – Petrinja, te istočno tvornica Finel – Kotar šuma – Mađarska kosa – Blinjski Kut, po dubini Petrinja – Gornja Bačuga – Donja Bačuga – Pecki – Luščani – Jabukovac – Grabovac – Vlahovići.

Opća zadaća 2. gbr u operaciji Oluja bila je slična kao i zadaće ostalih gardijskih postrojbi u Domovinskom ratu: biti prva na najtvrđem dijelu neprijateljske obrane, probiti i razbiti neprijateljske položaje, stvoriti prolaze po njegovim borbenim rasporedima i omogućiti pričuvnim postrojbama na prvim crtama sigurnije izvršenje proboja, a drugom ešalonu pričuvnih postrojbi masovno uvođenje i napredovanje u oslobađanju okupiranih područja RH. Brigada je u početku operacije, glavnim snagama na glavnom smjeru napada Zbornog područja Zagreb, morala presjeći komunikaciju Petrinja – Glina i stvoriti uvjete za dovođenje Petrinje u poluokruženje, stvoriti uvjete za napredovanje pričuvnih i domobranskih postrojbi na prvoj crti te time stvoriti uvjete za napredovanje prema državnoj granici.

Na pomoćnom smjeru napada ZP-a Zagreb trebala je na sebe vezivati snage neprijatelja i time osiguravati napredovanje glavnim snagama, a po stvaranju uvjeta, zauzeti komunikaciju Petrinja – Kostajnica i u suradnji sa susjednim postrojbama i glavnim snagama Brigade dovesti Petrinju u okruženje. Ovime bi se prisililo neprijatelja na predaju ili povlačenje iz Petrinje, a potom poduprlo postrojbe specijalne policije u ulasku u grad Petrinju te nastavilo borbeno djelovanje prema državnoj granici RH.

Zadaća glavnih snaga 2. gbr (bez Taktičke skupine 1) bila je izvršiti napadno borbeno djelovanje obuhvatnim manevrom s crte razvoja Pribilović brdo – Šestanj brdo – Kokerina na smjerovima Pribilović brdo – Strašnik – Pecki i Šestanj brdo – Gora – Glinsko Novo Selo sa zadaćom u prvoj etapi zaobići šumu Šanju i razbiti neprijatelja u području sela Gora, Sibić, Strašnik i Graberje te izbiti na crtu Glinsko Novo Selo – Pecki. U drugoj etapi, nakon uvođenja svježih snaga, s crte razvoja Šanja – Vilusi – Brkići trebalo je produžiti napadna borbena djelovanja smjerom Šanja – Bajilovići – Vlahovići sa zadaćom razbijanja neprijateljskih snaga u mjestima Šanja i Bajilovići, presjeći komunikaciju Glina – Vlahovići – Donja Bačuga, nastaviti borbena djelovanja, staviti Glinu u poluokruženje, kasnije ju osloboditi te izići na državnu granicu RH.

Pomoćne snage 2. gbr sastojale su se od Taktičke skupine 1, 2/2. gbr, 2. ts okb/2. gbr, mv okb/2. gbr, 5. samohodnog Pod-a (šest samohodnih oruđa 90 mm), 1. pješačke satnije iz 2. pješačke bojne 12. domobranske pukovnije i satnije Specijalne policije MUP-a RH. Zadaća je bila izvršiti napadna borbena djelovanja s crte razvoja Mošćenica – Mošćenički Lug, smjerovima: Mošćenica – Mošćenički Lug – tvornica “Finel” – Generalovo brdo – Donji Majur – Bratovčina, sa zadaćom razbijanja neprijateljskih snaga u području tvornice “Finel”, obići Generalovo brdo (tt 178) i Vojarnu “Vasil Gaćeša” te što prije presjeći komunikacije Kostajnica – Petrinja i Donja Bačuga – Petrinja. Zadaća časnika Zapovjedništva Brigade podijeljena je u skladu s njihovim dužnostima i podjeli Zapovjedništva na dva tima koji su neposredno sudjelovali u borbenim djelovanjima. Časnici za koordinaciju borbenog djelovanja pješačkih bojni bili su: za 1. pb pukovnik Nikola Antunović, za 2. pb satnik Mate Kunkić i za 3. pb bojnik Kruno Cavrić, a na glavnom pravcu napada bio je pukovnik Ivan Mandić.

Glavnim smjerom napada 2. gbr, Šestanj brdo – Gore – Pecki zapovijedao je zapovjednik Brigade brigadir Zvonko Peternel, a za njegovog zamjenika određen je pukovnik Stjepan Domjanić. Prvom pješačkom bojnom zapovijedao je pukovnik Petar Bajan, a Trećom pješačkom bojnom pukovnik Slavko Franc. Oklopnim snagama zapovijedao je bojnik Srećko Panežić. Organizacijom veze na oba smjera, rukovodio je bojnik Zvonko Beronić, a za njezinu učinkovitu realizaciju bio je odgovoran natporučnik Ivica Čelik. Topništvom je upravljao pukovnik Drago Krpanić.

Taktičkom skupinom 1, na smjeru Mošćenica – Češko Selo – Petrinja, zapovijedao je načelnik Stožera Brigade brigadir Mile Krišto, za njegovog zamjenika određen je pukovnik Tihomir Kundid, a kasnije pukovnik Veljko Novak. Drugom pješačkom bojnom zapovijedao je pukovnik Predrag Matanović, a nakon njegove pogibije satnik Željko Cavrić. Oklopom je u sklopu TS-a 1 zapovijedao pukovnik Tihomir Kundid, a kasnije pukovnik Veljko Novak. Protuzračnom obranom upravljao je bojnik Željko Keleminović.

Izvor tekst/foto: Monografija 2. gbr Gromovi

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here