“Vojna biskupija nema granica. Ona je u Hrvatskoj, ali i u međunarodnim misijama, svugdje gdje je naša vojska,” kaže svećenik prvog naraštaja bogoslova Vojnog ordinarijata Antonio Mikulić koji je sa svojim župljanima: vojnicima, časnicima, dočasnicima u petrinjskoj vojarni najprije prijatelj. “Moramo biti aktivni i ići ususret čovjeku. Svećenik ne smije biti nedostupan negdje gore na oltaru. Biti vojni kapelan danas je svakako izazov mladom svećeniku koji se odluči za to…”
Svećenik Antonio Mikulić najmlađi je vojni kapelan u Vojnoj biskupiji i prvi naraštaj bogoslova Vojnog ordinarijata. Njegova je župa u vojarni “Pukovnik Predrag Matanović” u vojnoj kapelaniji “Sv. Ilija Prorok”. Svojim je župljanima: vojnicima, dočasnicima i časnicima u petrinjskoj vojarni na raspolaganju 24 sata. Dolaze mu sa svojim problemima i strahovima, ali s njim dijele i sretne trenutke i radosne vijesti. Ponekad, kaže Antonio, traže savjet, ali često im je samo potrebno da ih netko sasluša. A duhovni razgovor uvijek je pokretač. Zaredio se 2015., a u listopadu te godine postao je vojni kapelan. S Antoniom smo razgovarali uoči božićnih i novogodišnjih blagdana. Zanimalo nas je kako gleda na poziv vojnog kapelana, što vojnicima, dočasnicima, časnicima znači imati dušobrižnika na radnom mjestu te koliko je važno pružati duhovnu skrb pripadnicima oružanih snaga. U kratkom vremenu koliko je vojni kapelan uvjerio se koliko vjernicima znači imati dušobrižnika na radnom mjestu: “Onome tko je vjernik to puno znači. Za vojnika je, ma koliko god bio fizički spreman, važno i da je duhovno i psihički u miru. Danas, kad je sve užurbano, kad smo na sve strane izloženi stresu, nažalost, malo se pažnje pridaje duhovnom miru. Tu nastupamo mi svećenici, vojni kapelani koji pružamo duhovni mir kroz sakramente, samu prisutnost, razgovor.” Sviđa mu se što Vojna biskupija nema granica. “Ona je u Hrvatskoj, ali i u međunarodnim misijama, svugdje gdje je naša vojska,” govori nam Antonio koji je sa svojim župljanima najprije prijatelj. Nema hijerarhije. On je jednostavno samo jedan od njih. Svećenik, psiholog, ponekad i roditelj. Naime, njegovi su župljani pretežno mladi ljudi od kojih mnogi žive odvojeno od obitelji, supružnika, djece, roditelja, pa im samo saznanje da u svakom trenutku mogu doći kod svojeg dušobrižnika puno znači. “Svaki svećenik, pa tako i vojni kapelan, nije sam sebi svrha. Moramo biti aktivni i ići ususret čovjeku. Svećenik ne smije biti nedostupan negdje gore na oltaru. Treba se posvetiti ljudima i nakon svete mise, to je ono što ja radim i što su moji župljani osjetili i odobravaju,” priča nam Antonio. Mise u kapelici služi utorkom i četvrtkom i jako su dobro posjećene. Njegovi župljani pretežno su mlađi ljudi, a i sam je mlad pa ih možda još bolje i razumije: “Ne možeš od mladih ljudi samo tražiti. Mora se i njima nešto dati. Želim biti vojni kapelan onakav kakvog bih htio da sam vojnik u Hrvatskoj vojsci. Da ne osuđuje, nema predrasuda, prihvaća osobu. Da ne opravdava grijeh, ali da pokuša pronaći način kako pomoći. Ja se ne zanimam za oružje. Meni je samo bitan čovjek.” Dobro surađuje sa zapovjednikom i uvijek pokušava pronaći način da mu skrene pozornost na neke probleme.
Antonio je odrastao u katoličkoj obitelji. Odlazak na nedjeljnu misu se podrazumijevao. Ali, da će postati svećenik…, e to se dogodilo poslije. A kako kaže da u životu nema slučajnosti, onda ni to nije bilo slučajno. Zanimala ga je povijest, na kraju je upisao filozofiju kod isusovaca, družio se sa studentima teologije. Počeo se mijenjati i nakon prve godine filozofije otišao je na bogosloviju: “Nije se to dogodilo preko noći. Išlo je malo-pomalo. Bilo je i strahova. Sin sam jedinac pa je i mojoj obitelji trebalo vremena da prihvati moju odluku.” Neposredno prije početka studija upoznao je jednog vojnog kapelana. Dotad nije ni znao da postoji mogućnost da bude svećenik u vojsci. Čim je to saznao, ni trenutka nije dvojio. Od šukundjeda, pa do oca koji je sudjelovao u Domovinskom ratu, svi su njegovi bili vojnici pa ni njemu ljubav prema vojnom pozivu nije bila strana. Objašnjava nam kako je razlika između Vojne i drugih biskupija u tome što ona djeluje u OSRH, a župljani su pripadnici Oružanih snaga te njihovi supružnici i djeca. Na fakultetu se slušaju isti predmeti, ali oni koji se odluče za vojne kapelane tijekom studija obilaze vojne i policijske kapelanije. Antonio je bio i u NATO-ovu Zapovjedništvu u Bruxellesu. Iskustva su više nego dobra: “Svidjelo mi se kod vojnih kapelana što doista jako puno borave sa svojim župljanima. Ljudima to treba.” Oni to osjete i dolaze na misu i dolaze na razgovor, pozivaju ga u svoje domove, druže se, a nerijetko i netko od njegovih župljana inicira razne aktivnosti što ga posebno veseli… Objašnjava nam kako vojni kapelan može udijeliti sve sakramente kao i svaki drugi civilni svećenik. Tako su nedavno u vojarni imali i prvo vjenčanje. Prvo u povijesti vojarne. Bilo je već nekoliko krštenja, a, nažalost, i jedan sprovod. Organizira i priprave za brak, kateheze, hodočašća, hodnje.
“Mi smo tu radi ljudi. Svećenik nije svrha samom sebi. Ljudsko je pravo vjerovati ili ne vjerovati, ali trebamo se međusobno poštivati. Naš poziv traži odricanje. Svećenik si od 0 do 24. Žrtva je to, ali i milost. Kad sam u vojarni, nemam osjećaj da idem na posao. To je jednostavno moj život.”
Naša Vojna biskupija se, što se tiče formacije, još gradi. Iako se duhovna skrb vojnicima počela pružati još u vrijeme Domovinskog rata, ona je ipak službeno osnovana 1997. godine. Kad se stvorila opcija vlastitih bogoslova: on je bio u prvom naraštaju vojnih bogoslova. Vojni kapelani po Ženevskoj su konvenciji nenaoružane i neborbene osobe. Dosta ih je, nažalost, poginulo u ratovima, govori nam mladi svećenik i dodaje da ima dosta slučajeva, pogotovo iz američke i njemačke vojske, da su djelatne vojne osobe, dočasnici i časnici, odlučili prekinuti vojnu službu i postati svećenici vojni kapelani. Sa svojim župljanima kad god je moguće odlazi i na teren, a želja mu je otići i u neku od misija u kojima sudjeluju naši pripadnici.
Na pitanje što bi poručio svećenicima koji se kao i on odluče duhovnu službu služiti u Vojnoj biskupiji, odgovara: “Rekao bih im da pred sobom imaju poziv koji će ih sigurno voditi ne samo po Hrvatskoj, nego i po cijelom svijetu. Dinamična je to služba. Služba koja je često izložena stresu, pa čak i ratnim okolnostima. Služba gdje moraš ići ususret ljudima, a ne samo biti pasivni promatrač i čekati ljude da ti dođu. Biti vojni kapelan danas je svakako izazov mladom svećeniku koji se odluči za to. Mi ipak živimo u drukčijem okruženju od ostalih svećenika. Ali, isto tako bih im poručio da ne očekuju savršenstvo. Poslani smo u ovaj nesavršeni svijet ne da budemo savršeni sveci, nego da ga učinimo svetijim i ljepšim,” rekao nam je na kraju razgovora svećenik Antonio Mikulić te svima poželio zdravlje, sreću i Božji blagoslov u ovoj godini.
Izvor: http://hrvatski-vojnik.hr/magazin/item/2834-moramo-ici-ususret-ljudima.html
