Iz redova Hrvatske vojske; Bojna za potporu

0
298

Bojna za potporu najmlađa je bojna u OSRH, a zadaća joj je pružati potporu prilikom odavanja počasti na posljednjim ispraćajima branitelja. Donosimo reportažu o njezinu ustroju i prvoj godini dana djelovanja

Branitelji su u borbi za hrvatsku neovisnost mnogo toga žrtvovali: dane, sate, mjesece, a u konačnici i godine su proveli na bojištu braneći svoj narod i dom. Nažalost, mnogi od njih nikad nisu doživjeli povratak kućama; te branitelje danas pamtimo kao najveće heroje rata i po njima nazivamo ulice, trgove i škole. No, zakon prirode nalaže i da oni koji su preživjeli rat u jednom trenutku moraju prijeći s ovog svijeta na onaj drugi. I ti branitelji, baš kao i njihovi pali suborci, zaslužuju biti pokopani uz najveće počasti. Unazad godinu dana, tu časnu dužnost izvršavaju pripadnici Bojne za potporu, najmlađe sastavnice Zapovjedništva za potporu, ali i najmlađe bojne u Hrvatskoj vojsci.

Sve donedavno, svoje preminule kolege ispraćali su pripadnici svih triju grana Hrvatske vojske, pri čemu su najviše u tome sudjelovali pripadnici Gardijske oklopno-mehanizirane brigade i Gardijske mehanizirane brigade. Do promjena je došlo 19. rujna 2017., kad je potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević donio Odluku o ustrojavanju Bojne za potporu, postrojbe čija bi zadaća bila pružati potporu prilikom odavanja počasti na posljednjim ispraćajima branitelja. Bila je to vrlo značajna odluka: njom su gardijske brigade rasterećene kako bi se mogle više posvetiti svojim temeljnim zadaćama, a ispraćaj branitelja podignut je na višu, svečaniju razinu.

U ustrojavanju Bojne, njezin zapovjednik brigadir Dražen Sebastijan i njegovi suradnici počeli su od nule. Pripadnici Bojne sami su uredili i svoje radne prostore, uz podršku kolega iz Bojne za opću logističku potporu i Opslužne bojne. No, najviše posla bilo je oko same obuke pripadnika Bojne. Nakon što je osmišljen standardni operativni postupak za ispraćaje branitelja, tim dočasnika iz ZzP-a prvo je na lokacijama diljem Hrvatske obučio obučavatelje, a oni su pak novostečeno znanje prenosili dočasnicima i časnicima koji su se pridružili novoustrojenoj bojni.

“Ustrojavali smo se korak po korak. Nismo žurili i nismo htjeli odjedanput preuzeti previše posla. Postupno smo preuzimali zadaće kako nam se u žurbi ne bi dogodio kakav previd,“ prisjeća se brigadir Sebastijan. Bojna za potporu započela je s radom 15. veljače 2018., a do našeg posjeta odradili su 750 zadaća. Počeli su djelovati na području Slavonije, a odande postupno svoje djelovanje proširivali  i na ostale regije Lijepe Naše.

U Bojni za potporu prema ustroju predviđena su 393 radna mjesta, a dosad ih je popunjeno 266. Pripadnici su u nju došli iz postrojbi Hrvatske kopnene vojske, Zapovjedništva za potporu i Počasno-zaštitne bojne, a podijeljeni su u tri satnije za odavanje počasti, odnosno 11 vodova za odavanje počasti na devet lokacija.

Zapovjedništvo 1. satnije za odavanje počasti nalazi se u Lučkom, gdje su smještena i dva voda. Treći vod smješten je u Petrinji, a četvrti u Karlovcu. Prva satnija za odavanje počasti trenutačno djeluje uglavnom na sjeveru zemlje.

Područje Dalmacije pokriva 2. satnija za odavanje počasti. Njezino zapovjedništvo, kao i dva od tri njezina voda smjestila su se u Divuljama; treći je vod u Zemuniku.

Gotovo tri četvrtine svih zadaća odrađuje 3. satnija za odavanje počasti. Njezino je središte u Vinkovcima, gdje su ujedno smještena i dva od njezina sveukupno četiri voda. Ostali vodovi iz 3. satnije nalaze se u Bjelovaru i Požegi.

Iz netom navedenih podataka vidljivo je da je Bojna za potporu raspršena po cijeloj zemlji. Međutim, postoje razlozi za dislociranost. S jedne strane, smještaj vodova u više gradova omogućuje brzu pripremu za svaki sprovod. S druge strane, pripadnici Bojne nisu primorani putovati neprestano po cijeloj zemlji, što im onda ne remeti obiteljski život.

Iako su granice djelovanja svake satnije čvrsto određene, pripadnici jedne satnije po potrebi će prijeći na područje druge satnije kako bi pomogli u slučaju da druga satnija ne stigne odraditi sve zadaće. Na taj način pripadnici Bojne za potporu nisu primorani odlučivati kojem će branitelju odati počast, a kojem neće, već pronađu način kako da svi branitelji dobiju dostojanstven sprovod kakav su i zaslužili.

Takve situacije nisu rijetke. Iako relativno mlada, Bojna za potporu u kratko vrijeme postala je jedna od najzaposlenijih postrojbi u Hrvatskoj vojsci. Dijelom je to vezano i za prirodu posla. Smrt ne poznaje subote, nedjelje ili blagdane; ona se događa u svako doba, pa stoga i akteri ove priče moraju biti u stanju pripravnosti 365 dana u godini, 24 sata na dan.

Provedba zadaće počinje kad od Ministarstva hrvatskih branitelja zaprime zahtjev za pružanje potpore pri sprovodu, u pravilu 24 sata prije sprovoda. Počast odaje između 12 i 16 vojnika podijeljenih u dvije desetine. Četiri pripadnika desetine za odavanje počasti stoje uz odar u mrtvačnici, a dvojica drže stražu i ispred mrtvačnice. Oni lijes prate do mjesta ukopa, gdje ih čeka Desetina za počasni pucanj. Kao što i ime kaže, ta desetina ispraća pokojnika počasnim pucnjevima, pazeći pritom naravno na sigurnost. Jedan pripadnik Bojne zadužen je i za predaju zastave pokojnikovu članu obitelji; na pogrebu časnika tu zadaća ima pripadnik s časničkim činom, a na pogrebu dočasnika ili vojnika za predaju zastave zadužen je pripadnik s dočasničkim činom.

Počast pokojniku Bojna za potporu ne odaje samo netom opisanim obredom, već i svojim izgledom. Na pogrebu nose službene odore, crne beretke, bijele rukavice i poluautomatske puške M59/66 s hrvatskim grbom na usadniku. Na taj način oni ne podsjećaju samo na pokojnikov obol u stvaranju domovine, nego i šire uspomenu na Domovinski rat.

“Važno nam je prenositi pozitivne vrednote Domovinskog rata mladima. Važno nam je da oni razumiju žrtvu koju su branitelji podnijeli da bismo imali vlastitu državu i da to znaju cijeniti,“ kaže brigadir Sebastijan. “Želimo da tu spoznaju šire svojim obiteljima, prijateljima i poznanicima. Najbolje se usmenom predajom i obilježavanjem obljetnica to znanje može prenijeti.“

Iako bi netko mogao zaključiti da je posao Bojne monoton, oni se s tom konstatacijom ne bi složili. Svaka je zadaća drugačija jer je i svaki pogreb drugačije organiziran. Hoće li se do mjesta ukopa nositi odlikovanja pokojnika i njegova slika? Hoće li pokojnik biti ispraćen iz mrtvačnice ili iz doma? Hoće li zastava biti predana supružniku, djetetu ili članu udruge kojoj je pokojnik pripadao? Postoje li neki mjesni običaji koje treba uzeti u obzir prilikom pokopa? To su samo neka od pitanja na koja pripadnici Bojne moraju znati odgovore kako bi svoju zadaću besprijekorno odradili. Stoga svaka skupina ima svojeg zapovjednika koji kontaktira s članom obitelji pokojnika i sa svećenikom kako bi s njima dogovorio protokol.

Kao što je već rečeno, obavijest o odlasku na zadaću pripadnicima Bojne za potporu dolazi najčešće dan prije. Vremena za pripremu je malo, stoga je nužno da budu fleksibilni i uvijek spremni za polazak. Također, važna je osobina i izdržljivost. Bila kiša ili snijeg, vrućina ili hladnoća, oni svoju zadaću moraju odraditi. No, osim raznim vremenskim uvjetima, izloženi su i velikoj količini stresa; nije lako susretati se sa smrću i tugom svaki dan.

Ipak, brigadir Sebastijan kao najveći izazov ne navodi ni vremenske prilike, ni žurbu, ni stres: “Najveći izazov nam je naša temeljna zadaća: profesionalno i svečano odati počast preminulom hrvatskom branitelju. Želimo da prijatelji i rodbina pokojnika budu zadovoljni našim radom.“

Rodbina i prijatelji pokojnika itekako su zadovoljni, a to i pokazuju mnogim pismima pohvale i zahvale, u kojima pohvaljuju profesionalnost Bojne za potporu. Kvalitetu rada prepoznali su i njihovi nadređeni te je na nedavno održanoj proslavi prve obljetnice ustroja Bojne za potporu jedan pripadnik promaknut u viši čin, a dvadeset četvorica pohvaljena su i nagrađena.

Kad razmišlja o prvoj godini dana postojanja Bojne, brigadir Sebastijan osjeća se ponosno. Nije lako upravljati postrojbom koja je raspršena po cijeloj zemlji, no zahvaljujući odličnoj komunikaciji između njega i zapovjednika satnija, uspostavljen je učinkovit sustav rada.

U razdoblju koje slijedi, Bojna za potporu trebala bi početi s radom u Karlovačkoj, Krapinsko-zagorskoj, Sisačkoj-moslavačkoj i Zagrebačkoj županiji. Time bi ona bila aktivna u 17 županija. Brigadir Sebastijan želi da se u budućnosti popune sva ustrojbena mjesta i da pripadnici Bojne djeluju u svim županijama. No, više od svega želi da se kvaliteta rada održi na visokoj razini na kojoj je i dosad bila. Nimalo ne sumnjamo u ostvarenje tih želja.

Izvor :  https://hrvatski-vojnik.hr, Iva Gugo, fotoarhiva ZzP-a

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here