Prije 27 godina, 19. veljače 1993., na borbenom položaju iznad Novigrada, svoje su živote na oltar Domovine položili hrvatski vitezovi, tenkisti Oklopne bojne 2. gardijske brigade Ivan Cindrić i Boris Krivačić.
Ivan je rođen 16. prosinca 1972. godine u Velikoj Kladuši (BiH) od oca Mirka i majke Janje. S obitelji (roditeljima i sestrom Marijom) živio je u Šmrekovcu, općina Velika Kladuša (na samoj granici s Republikom Hrvatskom), sve dok sredinom 1991. godine nisu protjerani iz svoje kuće i od tada se privremeno kao izbjeglice smještaju u Karlovcu.
U obranu Domovine uključio se dragovoljno 25. listopada 1991. godine, s nepunih 19 godina. U Oklopnoj bojni 2. gardijske brigade raspoređen je u posadu tenka T-55, na dužnost ciljača i odmah se uključio u obrambena bojeva djelovanja na Banovini.
Ivan je bio miran, samozatajan i vrlo savjestan vojnik koji je bez pogovora izvršavao zapovijedi nadređenih. Nitko od nas koji smo imali čast poznavati ga i biti s njime u istoj postrojbi ne pamti da je ikad napravio i najmanji otklon od vojne stege. Moglo bi se reći da se radilo o momku kojega je život zarana učinio ozbiljnijim nego je to većina njegovih vršnjaka bila. Ovaj skromni, dobroćudni, radišni i hrabri vojnik bio je izuzetno cijenjen i poštovan od svojih zapovjednika, prijatelja i suboraca.
Za doprinos u obrani Domovine odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992., Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana i zlatnom plaketom “Grom”, a posmrtno mu je dodijeljen čin časničkog namjesnika. Pokopan je na gradskom groblju Dubovac u Karlovcu.
Boris je rođen 25. veljače 1972. godine u Karlovcu od oca Rudolfa i majke Kate, a odrastao je i živio s roditeljima, braćom Robertom i Davorom te sestrom Željkom u mjestu Gornje Bukovlje, općina Generalski Stol.
Kao dragovoljac se uključio u obranu Domovine 14. listopada 1991. godine. Sudjeluje u borbenim operacijama na karlovačko-dugoreškom, banovinskom i bosansko-brodskom bojištu. U Oklopnoj bojni 2. gardijske brigade obnašao je dužnost zapovjednika tenka T-55 i bio je u posadi s Ivanom Cindrićem s kojim u istoj akciji i gine.
Jednako kao i njegov suborac i prijatelj Ivan, Boris je bio predan svojim dužnostima izvršavajući požrtvovno sve zadaće koje su stavljane pred njega, miran i tih ali u isto vrijeme i momak koji je igrao nogomet i rado se družio. Ono što je kod njega posebno impresioniralo, bila je sposobnost rukovanja tenkom i zapovijedanja posadom. Pouzdan, hladnokrvan i hrabar, ovaj mladi zapovjednik tenka ulijevao je sigurnost svima koji bi se s njime našli u akciji.
Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992., Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana i zlatnom plaketom “Grom”, a posmrtno mu je dodijeljen čin časničkog namjesnika. Pokopan je na mjesnom groblju u Gornjem Bukovlju.
Bili su to po svemu izuzetni dečki koji su se već na pragu punoljetnosti sreli sa surovom zbiljom i realnošću, s ratom u kojemu je njihova Domovina razarana, domovi paljeni, rušeni i pljačkani, narod ubijan. I oni su tu realnost prihvatili, uzeli svoje križeve i nosili ih do kraja – šutke i bez ustezanja, kao nešto sasvim prirodno i normalno, što su po ljudskim i Božjim zakonima dužni podnijeti i podijeliti sa svojim hrvatskim narodom.
“Gromovi” su u borbama za Novigrad izgubili i trojicu vitezova iz 1. pješačke bojne: Dragutina Naglaša (star 22 godine, poginuo 11. veljače 1993.), Vladu Brebrića (star 31 godinu, poginuo 11. veljače 1993.) i Marijana Mikulina (star 26 godina, poginuo 16 veljače 1993.).
Mi koji smo s njima dijelili dobro i zlo u tom ratu, zauvijek ćemo se sjećati tih skromnih, nasmijanih momaka koji su izgarali za Domovinu i bez straha i oklijevanja odlazili na prvu crtu bojišnice bijući boj za slobodu i izlažući se smrtnoj opasnosti. Njihova hrabrost, inat, prkos i iznad svega čista i uzvišena ljubav prema Hrvatskoj za koju su u svakom trenu bili pripravni na krajnju žrtvu, ono je što ih izdvaja i čini posebnima – istinskim herojima, junacima Domovinskog rata.
Nakon svega, ostaje nam jedino sjećanje. Sjećanje na te divne momke i domoljube, na odabrane, najbolje između nas.
I zato im poručujemo:
Junaci, vitezovi i braćo naša, nije bilo uzalud! Hrvatska Vas zaboraviti neće! Narod za koji ste se žrtvovali čuvat će i njegovati uspomenu na Vas bez kojih ne bi bilo ni slobode ni Domovine.
Neka vam je vječna slava i hvala i počivali u miru Božjem.
Zlatko Pinter
VIDEO: bitka za Novigrad
Odličan članak… hvala na informacijama.
Pozdrav svim Gromovima