Hrvatski Wiesenthal: Ivica Pandža Orkan u lovu na ratne zločince

0
283

Istražitelj ratnih zločina u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine podnio je četrdesetak kaznenih prijava

Neki dan na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice emocije su bile jake i obojene gorčinom. Jedna za drugom smjenjivale su se slike dozvane iz sjećanja, no jedna od njih nije mu dala disati. Prisjetio se kako je samo godinu prije, uoči 20-godišnjice tragične pogibije televizijskog snimatelja Gordana Lederera, javno pozvao Državno odvjetništvo da naposljetku riješi taj slučaj. Sutradan ujutro po njega su stigla dvojica policajaca s pozivom da se javi na obavijesni razgovor.

Bijes je ubrzo zamijenilo zaprepaštenje: na pozivu je jasno stajalo da će predmet razgovora biti Ledererovo ubojstvo. Ne ratni zločin, nego ubojstvo koje je upravo tih dana odlazilo u zastaru, stoga je hitro podnio kaznenu prijavu kako bi prekvalificirao nedjelo, a krivci dovijeka mogli biti gonjeni. Toliko, mislio je, dugujemo Ledereru pa je prije nekoliko dana zapalio svijeću za njegovu dušu s nešto više spokoja.

Ne daj, Bože, požara

A onda se dan poslije našao u selu Vukoševac nedaleko od Sunje gdje se, kaže, dogodio skandal. Netko je preko spomenika borcima narodnooslobodilačke borbe postavio obilježje veličine pola metra od kromiranog metala s četiri slova “s”. Dozlogrdio je taj prizor nekom od mještana Petrinje, pa je otišao u obližnju policijsku postaju i prijavio. Ondje se najlakšim rješenjem učinilo preseliti nadležnost na drugu policijsku postaju, pa je čovjek odustao. Međutim, Orkan nije, pa je obišao spomenik, napravio snimke kamerom i fotoaparatom te otišao u postaju Sunja i podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja. Njega su, ipak, shvatili ozbiljno.

– Evo, sad baš traže zakonske članke po kojima bi to riješiti, a da sam uzeo sajlu i to prevalio na zemlju, brzo bi našli članak po kojem bi to rješavali – ljuti se nešto kasnije toga dana 42-godišnji Ivica Pandža Orkan, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske i bivši zapovjednik obrane Sunje koji Hrvatsku brani i u miru, pa već 15 godina istražuje i dokumentira ratne zločine iz Domovinskog rata.

Nakupio je za to vrijeme dva kamiona dokumenata iz razdoblja od 1991. do 1995., čak 700 videokazeta i nekoliko tisuća fotografija, od kojih je mnogo otišlo put Haaškog suda, a dio prikupljenog materijala iskoristio je za snimanje šest dokumentarnih filmova.

Podnio je oko 40 kaznenih prijava, pomaže u otkrivanju masovnih grobnica, a u Hrvatskoj nema ni jedne državne institucije ili pak pojedinca koji raspolaže opsežnijom arhivskom građom. Optužnice protiv Vojislava Šešelja, Milana Martića i Slobodana Miloševića samo su neki od procesa u Haagu gdje su tužiteljima Orkanovi dokumenti bili od velike koristi. Svoju arhivu pohranio je na nekoliko mjesta zbog “ne daj, Bože, požara”, a dio je proslijedio državnim tijelima.

Okidač u glavi

Tako izgleda svaki dan u njegovu životu još od 1997., otkako je otišao u mirovinu s nepunih 27 godina, kaže dok sjedimo u njegovu uredu u središtu Siska, gdje radi kao član županijskog savjeta za branitelje. Pukovnik nerado priča o sebi, ali kaže da je poriv za istraživanjem ratnih zločina osjetio nakon masakra civila u rodnom Selištu Kostajničkom: među žrtvama su i njegova tetka i ujna. On sam tri je puta ranjen, zadnji put vrlo teško, 4. kolovoza 1995. u Sunji, kada je čudom preživio nakon što mu je presječena bedrena arterija u desnoj nozi. Nakon šest mjeseci rehabilitacije, proglašen je nesposobnim za službu u Oružanim snagama.

– Nakon izlaska iz bolnice jedan moj vojnik donio je videokazetu. Bila je to amaterska snimka i na njoj ulazak srpskih vojnika u selo Viduševac s koje je vidljivo kako se pali i pljačka crkva. Ozbiljniji okidač u mojoj glavi bio je film “Oluja nad krajinom”, čiji je autor Božidar Knežević za sebe tvrdio da je profesionalac, da ga ne zanima ni vjera ni nacija i da bi snimio i film o drugoj strani da se mogao probiti na okupirano područje. Mi, međutim, imamo videosnimku na kojoj se vidi da je ipak bio na okupiranom području i tako je nastao dokumentarni film “Amarkord”. Kad sam već tako mlad otišao, odlučio sam svoje vrijeme upotrijebiti na koristan način, a ne hodati po kafićima. I u tome pronašao sebe – kaže Orkan, noćna mora političara koji djeluju u ovom kraju ili ih put ovamo nanese. Poput negdašnjeg ministra policije Ivana Penića koji je 1998. naišao na otvorenje nove zgrade policije u Sunji.

– Dao sam mu videokazetu iz koje se jasno vidi kako u Kostajnicu ulaze teroristi i vode Tomislava Jergovića, Željka Vujanovića i Dražena Kostrića: prva dvojica pronađena su u masovnoj grobnici, a Draženu nema groba ni danas. Osoba koja ih goni na snimci u vrijeme Penića radila je kao hrvatski policajac, zove se Mihajlo Resanović. Zamolio sam ministra pred tristo ljudi da nešto poduzme, no tek je nedavno otišao u mirovinu – kaže Orkan.

Jer, u zemlji za koju se borio nešto ozbiljno, shvatio je, nije u redu: u ignoranciji njegova rada ogleda se hrvatska državna politika prema Domovinskom ratu i njegovim žrtvama.

– Moj rad nije usmjeren ni protiv koga, imam prijatelje srpske nacionalnosti koji su sa mnom branili Hrvatsku i kad bih rekao nešto protiv Srba, bih bio lud. Pogriješila je država jer se nije sustavno bavila time – kaže Orkan, podsjećajući kako je samo na njegovu području ubijeno četrnaestero djece mlađe od 16 godina.

– To su strašni zločini za koje nitko nije dogovarao. Cjelokupna javnost zna za Ljubicu Solar (19-godišnja Siščanka koju je u rujnu 1991. ubio rasprskavajući metak kroz prozor, op. a.), ali ne znam da li itko zna za njezinu vršnjakinju Zrinku Gmaz koju su ubili na obali Kupe – pita se i potom prisjeća kako je neki dan ušao u sablasno pusto selo Gornje Jame pokraj Gline, mjesto stradavanja troje djece, Nikoline i Željke Fabac, te Darka Dvornekovića kojemu je bilo tek 10 godina.

Šest najviših odlikovanja

Posljednjih mjeseci obuzet je knjigom “Crna mapa” koju potpisuje kao urednik, a bavi se pogibijom dvojice ruskih novinara, Viktora Nogina i Gennadija Kurinnoja, koje su pripadnici srpskih paravojnih postrojbi mučki ubili 1. rujna 1991. nedaleko od Kostajnice. Priča o tome s puno žara, potom se vraća na Gordana Lederera.

– Oba slučaja dogodila su se unutar dva kilometra. Prošle godine sastao sam se sa srpskim vojnikom Željkom Vraneševićem, koji je bio na brdu Čukur na položaju s kojeg je ubijen Lederer i kojemu je poručnik Mirko Zebić dvadeset dana poslije naredio da ide u selo Panjane i sakrije auto ruskih novinara. Zašto ovo povezujem? Zato što je poručnik Zebić zapovijedao u zoni odgovornosti gdje su ubijena tri novinara: jedan hrvatski i dva ruska. Ako Mladen Bajić ima volje i želje, onda taj slučaj može riješiti tako što će Zebića teretiti po zapovjednoj odgovornosti – kaže Orkan, 70-postotni invalid, na čijem tijelu ima dva metra šavova.

Predsjednik Tuđman odlikovao ga je sa šest najviših državnih odlikovanja, no teško se oteti dojmu da bi se svega odrekao kad bi ga netko samo saslušao.

– Da je ovo normalna zemlja, nakon svega o čemu ja pričam sve ove godine ili bih ja završio u zatvoru ili možda u ludnici ili bi netko drugi morao odgovarati. Ili ja širim laži i klevećem ili govorim istinu. Ne mislim da ću promijeniti svijet, ali mogu ga učiniti boljim – reći će Orkan koji uskoro pokreće i festival antiratnog filma na tvrđavi Zrinjski u Kostajnici. Pomalo sit svog dosadašnjeg gerilskog djelovanja, s prijateljima uskoro osniva Agenciju za istraživanje i dokumentaciju ratnih sukoba. Možda ga naposljetku čuju. Sada već znaju da ne misli odustati.

Zapovjednik obrane Sunje

Pukovnik Pandža tri je puta ranjen, zadnji put vrlo teško, 4. kolovoza 1995. u Sunji, čijom je obranom zapovijedao, kada je čudom preživio nakon što mu je presječena bedrena arterija u desnoj nozi.

Nakon šest mjeseci rehabilitacije, proglašen je nesposobnim za službu u Oružanim snagama.

 

http://www.vecernji.hr

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here