Gromovi su ratovali časno

0
856

Piše : Zlatko Pinter

Naslušali smo se, nažalost, kleveta i objeda na račun našeg Domovinskog rata i Hrvatske vojske od 2000. godine do danas  i to ne samo od agresora i ratnih gubitnika, nego i sa strane „naših“ domaćih destruktivaca koji pušu u isti rog s onima iz Beograda i Banja Luke, pa smo mi branitelji ne rijetko bili dovedeni u položaj da se moramo pravdati i dokazivati istinu, umjesto da klevetnici pruže dokaze za svoje tvrdnje. Na kraju i naši su optuženi generali svoju nedužnost uspjeli dokazati tek poslije dugih godina robije i mučnog sudskog procesa u kojemu je haaško Tužiteljstvo,nažalost, imalo suradnike i u samoj Hrvatskoj.

Istina je na kraju, hvala Bogu pobijedila, ali sve bitke time nisu završene.

Već svima poznata afera s filmom HAVC-a „15 minuta – masakr u Dvoru“ (zbog kojega su se Hrvoje Hribar i društvo već posuli pepelom po glavi – ali tek nakon što su nanijeli nepopravljivu štetu Hrvatskoj a laži izašle ne vidjelo), ničim argumentirane optužbe za zločine kod Žirovca i Gvozdanskog, pa čak i gaženje kolone srpskih izbjeglica na potezu Gvozdansko – Dvor na Uni(koje je pripisano nama), sve su to bili pokušaji da se Hrvatskoj vojsci (u ovim konkretnim slučajevima i mojoj 2. gardijskoj brigadi HV – „Gromovima“) pripiše crimen koji bi bacio ljagu na Domovinski rat i Hrvatsku.

Ovom prigodom ja ću se ograničiti samo na neke događaje iz „Oluje“ u kojima sam sudjelovao i čiji sam očevidac bio, s isključivom namjerom iznošenja istine koja uostalom nije poznata samo meni, nego i drugim sudionicima u oslobađanju Banovine, pa i onoj drugoj (srpskoj) strani, uključujući i civile koji jako dobro znaju kako se s njima postupalo.

Najveći dio ovoga što pišem potječe iz mog osobnog „ratnog dnevnika“ koji sam vodio nastojeći zapisati ono što sam mislio da je važno.

S dijelom 2. gardijske brigade nalazio sam se na glavnom smjeru napada čiji je cilj bio presijecanje komunikacije Petrinja – Glina i onemogućavanje spajanja i konsolidiranja neprijateljskih snaga, s prodorom u dubinu teritorija pravcem: Međurače – Gora – Strašnik – Pecki  – Maja – Glina – Veliki Šušnjar – Klasnić – Žirovac – Dvor na Uni i s drugim postrojbama HV i Specijalnom policijom ovladati širim područjem, te tako stvoriti uvjete za oslobađanje Banovine.

Nemam se namjeru baviti nikakvim strategijsko-taktičkim elementima, budući da je o Oluji već dosta toga napisano (pa i o operacijama u „sektoru sjever“), nego ću se ograničiti isključivo na neke momente koji se – po mome sudu – do sada nisu iznosili u javnost, ili barem ne u onoj mjeri u kojoj je to trebalo.

Nakon napada koji smo započeli točno u 5 sati ujutro, 4. kolovoza 1995. godine iz sela Međurače,  za vrlo kratko vrijeme probili smo prvu crtu neprijatelja na oba smjera (Šanjin potok – Strašnik i Šestanj brdo – Gora) i prvoga dana ušli u dubinu do tada okupiranog područja od 6 do 12 kilometara (po mojoj slobodnoj procjeni), uz u početku prilično žestok otpor neprijatelja i pretrpljene gubitke, posebice kod pješaštva. Naše napredovanje bilo je usporeno i jakim otporom na lokalitetu sela Sibić (netom po probijanju prve crte), ali i time što smo (zbog razvoja ratne situacije i širem rajonu Petrinje) cijelog tog dana trpjeli topničke udare s lijevog boka. U selu Gora, u jednoj od kuća u blizini punkta UNCRO-a pronašli smo veću količinu dokumentacije neprijatelja (četnici su svoje štabove po pravilu smještali na takvim lokacijama računajući da će biti zaštićeni od topničkih napada zbog blizine „plavaca“), odnosno, onaj dio koji nisu uspjeli transportirati. Ta i druga građa kasnije su dobro poslužili za analizu i rekonstrukciju njihovog vojnog ustroja, snagei brojnosti, stanja tehnike, sastava ljudstva itd., itd.

Već na samome početku pozornost su nam privukle fotografije četnika – terorista i „plavaca“ na zajedničkim druženjima (uz okretanje odojaka , rakiju i ženske), ali nije bilo vremena za zadržavanje. Nastavili smo dalje.

Junak Domovinskog rata, ponos   Hrvatske i „Gromova“,

pukovnik Predrag Matanović

Konsolidiranjem naših snaga u rajonu Petrinje i njihovim napredovanjem više nije bilo udara s lijevog boka, pa sutradan (5. kolovoza)ulazimo u selo Pecki i nastavljamo dalje prema Maji i Dvoru na Uni. Putem radio veze dobili smo informaciju o gubicima koje je dio naše brigade pretrpio kod Petrinje gdje se naišlo na neočekivano jak otpor. Pogibija zapovjednika 2. pješačke bojne pukovnika Predraga Matanovića naročito je teško pala ljudima, budući da je bio omiljen i vrlo cijenjen,  uz to radilo se o prekaljenom ratniku i jednom od najhrabrijih bojovnika i najboljih zapovjednika u brigadi.

U slijedeća dva dana nije bilo nikakvog značajnijeg  otpora terorista, tako da smo preko Donjeg Klasnića 7 kolovoza prije podne stigli na područje Brezovog polja, gdje smo dobili zapovijed da se do daljnjeg ljudi odmore.

U sjećanju su mi ostali događaji iz Donjeg Klasnića i okolice. Ulazeći u selo, iz pojedinih kuća izlazili su ljudi (mahom stariji) i pozdravljali nas mahanjem, a na nekim ogradama bile su istaknute i bijele krpe. Prošli smo bez zaustavljanja, ali koji kilometar dalje naišli smo na skupinu terorista koji očito nisu stigli na vrijeme uteći, pa su na jedan kamion potrpali civile i zajedno s njima pobjegli na obližnje brdo. Lokalitet smo opkolili i uspjeli s njima uspostaviti vezu, te su dobili ultimatum da puste civile i predaju se.

Iz skupine od nekoliko civila koje smo zatekli na cesti, uskoro nam je prišla mlađa žena (ne starija od 30 godina) i pokazujući kuću koja je gorjela na nekih 200-300 metara ispred nas (u području koje još uvijek nismo kontrolirali), uz suze molila: „Spasite čovjeka, molim vas…u kući je nepokretni starac, čovjek će živ izgorjeti ako ga ne izvučete…“ Na pitanje zna li tko je zapalio kuću, odgovorila je. „Oni…“ i vidno zabrinuta nastavila zapomagati. Uz sve rizike, zapovjednik 1. pješačke satnije 3. pješačke bojne, satnik Dragutin Kos, odlučio je izvući starca iz zapaljene kuće. Dočasnici iz njegove satnije, Dragan KirasićBambo i Ivica Turković dragovoljno su se javili za ovu akciju i ubrzo se zaputili do kuće sa sanitetskim nosilom, unatoč opasnostima od neprijateljske vatre i mogućnosti da su prilaz objektu ili sam ulaz minirani, a k tomu, prijetilo je i urušavanje krova koji je gotovo u cijelosti bio u plamenu. Nakon što je čovjek bio na sigurnom, svi smo odahnuli – i mi i srpski civili koji su od tada nadalje prema nama imali potpuno drugačiji stav, oslobođeni straha i neizvjesnosti.

Čekajući na razrješenje situacije (budući da su slijedili pregovori oko predaje terorista koji su pobjegli na brdo), vratio sam se s dvojicom suboraca u Donji Klasnić da obiđemo selo i pogledamo ima li koga od naoružanih „krajišnika“  još uvijek tamo. U jednom smo trenutku pozvani od strane starijeg bračnog para u dvorište, srdačno primljeni i ponuđeni pivom (banjalučki „Nektar“), što iz pristojnosti nismo mogli odbiti. Vlasnik kuće odmah je donio pušku M – 48 („tandžaru“ – kako smo je mi zvali) i poveću limenku punu streljiva, tvrdeći kako je svaka kuća morala zadužiti nešto od oružja, jer su to „krajinske vlasti propisale“ pod prijetnjom kažnjavanja onih koji odbiju, ali da on iz te (ili bilo koje druge) puške nikad nije „opalio ni metka“. Rekli su nam također da u selu nema nikoga od naoružanih „krajišnika“, jer su zadnji koji su tu ostali upravo pobjegli pred nama. Mene je zanimalo kako su se teroristi ponašali dok su odlazili, pa mi je baka (koja je bila rječitija nego njezin suprug) rekla, kako su jedno vrijeme bezuspješno pokušavali pokrenuti oklopni transporter (kojega smo prethodno već vidjeli u blizini, na ulici), a zatim se uputili pješice tražeći neko od ispravnih vozila. Usput su (noseći boce rakije i piva), ozlojeđeno psovali „ustaše i Tuđmana“ i čudili se svemu što se događa, uz povike: „Ovo ne može da bude, Srbin nikad nije izgubio rat… izdaja, izdaja!“ (i sl.) Na kraju smo zahvalili našim domaćinima, pozdravili se s njima i vratili do brda s kojega su u međuvremenu četnici pustili nekoliko civila, a potom počeli i sami da se predaju. „Krajišnici“ i četnici dolazili su nam gotovo potpuno goli – samo u vojničkim („SMB“)gaćama, kako se ne bi predali u odorama „svk“ („srpske vojske krajine“), i svi od reda su tvrdili kako „nikad nisu pucali“ (navodno su „vozili sanitete“, „radili na telefonskim centralama“, „bili kuhari“ itd., itd.). Naravno, nikomu od nas nije padalo napamet da ih na bilo koji način zlostavlja, budući da su ionako izgledali jadno, uz to preplašeni, prljavi, ne rijetko i s bradama od nekoliko mjeseci.

    Hrvatski vitez, tenkist    “Gromova” Igor Gustović

Krećući se potom dalje, prema Brezovom Polju, od snajperskog hica smrtno je pogođen tenkist 1.tenkovske satnije i jedan od najboljih vojnika Oklopne bojne, 22-godišnji Igor Gustović. Unatoč brzoj intervenciji saniteta nije mu bilo spasa.

Kod Brezovog Polja ostajemo do jutra 8. kolovoza, kada nastavljamo dalje, prema Donjem Žirovcu. Ubrzo, međutim, stiže zapovijed da se moramo zaustaviti i čekati, jer da je cesta prema Dvoru na Uni zakrčena i njome je nemoguće proći (kasnije ćemo se uvjeriti što je bilo razlogom tog zakrčenja).

Hrvatski vitez, tenkist    “Gromova” Igor Gustović U Donji Žirovac ulazimo oko 12,00 sati i nedaleko od  punkta UNCRO-a (na kojemu nema nikoga), srećemo se a pripadnicima 5. korpusa Armije B i H. Skupina od 5-6 njihovih vojnika prilazi nam i oduševljeno nas pozdravlja; govore nam:  „jedva smo čekali da dođete…hvala vam braćo…, mislili smo da ćete i prije“. Vidno su mršavi i djeluju iscrpljeno. Jedan od njih kaže mi kako se oni već mjesecima povremeno ubacuju na ovo područje (uz granicu, sve od Donjeg Žirovca do Dvora na Uni), pogotovu noću…“gledali smo (veli on) i kad im je Šešelj dolazio, kad su vola pekli i držali miting tu kod Žirovca…“ Dajemo im hrane koliko mogu ponijeti. Zapovjednik naše brigade brigadir Zvonko Peternel daje im do znanja da se moraju vratiti otkuda su došli u najkraćem roku, te da više ne prelaze granicu Hrvatske. Jedan od njih, čovjek 40-ih godina, neobrijan i zapušten, u jednom se trenutku maši za nož (vojničku bajunetu) i prijeti kako će otići među četnike da im „vrati milo za drago“, pokazujući rukom prema Dvoru na Uni. Poslije toga im naš zapovjednik daje 15 minuta „da se pokupe i udalje s teritorija Republike Hrvatske“ i naravno, ponesu sa sobom sve što smo im dali od hrane, te da im nakon tog roka ne jamči sigurnost, a njihov nadređeni nek uspostavi službeni kontakt s nama ako misli da je potrebno. Poslušali su bez pogovora i udaljili se noseći sa sobom sve što su mogli ponijeti.

         Mile Novaković

Iz zapovjedništva je javljeno da će se 21 kordunski korpus predati kod Gline, a naša je zadaća da osiguramo uvjete za predaju 39 banijskog korpusa (zapovjednik Mile Novaković), odnosno, onoga što je od njega ostalo (jer iste večeri imali smo informaciju da je Mile Novaković izvukao većinu tehnike i ljudi prema Dvoru na Uni. Uspostavljamo kontakt s neprijateljskim zapovjedništvom (39 banijskog korpusa) i ugovaramo sastanak. Ostaci njihovog korpusa nalaze se u području Velikog Obljaja. Dobivaju ultimatum za predaju do 7,00 sati ujutro, 9. kolovoza. Već u 6,30 javili su kako prihvaćaju naše uvjete. Prema onome što smo od njih čuli, bili su sretni da se mogu predati nama i da nisu zarobljeni od Armije B i H. Pojedinci su nam ispričali kako se zapovjednik Mile Novaković sa svojom svitom – pod izgovorom da mu je „naređeno da mora izvlačiti tehniku“, već prebacio na bosansku stranu, ostavljajući ih na cjedilu. Oni koji su bili zaduženi za predaju neprijatelja i njihove tehnike otišli su na izvršenje zadaće, dok smo mi ostali nastavili prema Dvoru na Uni.

Ostajemo u rajonu Gvozdanskog ostatak dana, pri čemu na cesti nailazimo na kolonu zgaženih traktora, zaprega i drugih prijevoznih sredstava, a preživjeli nam govore kako su njihovi „iznenada stigli i u panici govorili da moraju izvući tehniku preko granice“ i da je to „naređenje komande“, poslije čega je pristizala tehnika (tenkovi, BVP-i i druga oklopna vozila) i gazila kolonu ne obazirući se ima li ljudi u njoj. Oni koji se nisu stigli razbježati završili su pod gusjenicama. Svojom kamerom, sve je to zabilježio operativac iz naše brigade, pukovnik Stjepan Domjanić.

U blizini jednog kukuruzišta, pod krošnjom ogromnog stabla, bilo je okupljeno oko 30-35 civila – žena, djece, starijih osoba. Mene je zapovjednik brigade zadužio da pazim na njih, kako se ne bi dogodilo bilo što nepredviđeno. Liječnik  1. pješačke bojne Gordan Planinić sa suradnicima, odmah je došao i obišao civile pitajući ih kako se osjećaju i treba li komu kakva pomoć. Dobili su hranu, sokove i lijekove po potrebi i naravno, nikomu od njih nije usfalila dlaka s glave.

Imali su pravo izbora: vratiti se kućama, otići za svojima na bosansku stranu, ili pričekati autobuse koji će ih odvesti u Sisak, Zagreb ili neko drugo mjesto, već prema izraženoj želji. Nikakve odmazde, a još manje bilo kakvih ubojstava, pogotovu organiziranih smaknuća nije bilo i sve one zlonamjerne priče koje su o tomu kolale u javnosti NAJOBIČNIJA SU LAŽ.

U Dvor na Uni  krenuli smo sutradan ujutro (10. kolovoza), ali smo od naših izviđača već dobili vijest da tamo nema nikakvoga otpora.

Hribarov pamflet 15 minuta Dvor na Uni

Dakle, 2. gardijska brigada (koliko je meni poznato) u Dvoru na Uni nije opalila ni metka, jer za to nije imala potrebe, pa su svi pokušaji da nam se nakači bilo kakav zločin – poput onoga vezano za navodnu „likvidaciju invalida“ (što je bila i tema onog opskurnog propagandnog pamfleta u obliku filma „15 minuta – masakr u Dvoru“), uzaludni i nisu ništa drugo do bolesne konstrukcije onih koji se ni danas ne mogu pomiriti s tim da je Hrvatska izborila svoju slobodu i to na čist i dostojanstven način.

O „srpskim junacima“ (četničkim koljačima i zlikovcima koji su kroz pune četiri godine rušili Hrvatsku i vršili genocid i etničko čišćenje), ne bih ovoga puta; samo toliko, da su poslije svih zala koja su nam napravili, svoje pravo lice pokazali bježeći pred nama i krijući se iza žena, djece i staraca dok su u kolonama žurili prema „republici srpskoj“.  Imali su i kraćih ruta do granice s B i H, ali su se panično plašili muslimana i njihove osvete, pa su se radije odlučivali na to da ih stignemo mi „ustaše“, nego da padnu njima u ruke. Zašto, to jako dobro znamo i mi i oni…a znaju i muslimani.

I da ponovim ono što sam i ranije naglašavao u nekim svojim tekstovima: NEMA DRŽAVE NITI VOJSKE NA SVIJETU, KOJA BI IH POSLIJE TAKO STRAŠNIH ZLOČINA I RAZARANJA, PUSTILA DA  NEKAŽNJENO ODU, KAO ŠTO SMO TO UČINILI MI – PRIPADNICI HRVATSKE VOJSKE I POLICIJE.

Učinili smo sve da sačuvamo ne samo ljude, nego i stoku koju su „krajišnici“ ostavili uglavnom vezanu po štalama i štagljevima. Čim bi uhvatili vremena, zalazili smo tamo, odvezivali marvu, napajali je, hranili i ostavljali na slobodi kako ne bi skapavala na vrućini. Nismo palili niti minirali kuće, nismo pljačkali i u svemu smo se ponašali onako kako priliči hrvatskim vojnicima.

To je jedina istina. Sve drugo su zlonamjerne objede, klevete i podmetanja.

 

In memoriam hrvatskim vitezovima: NEĆEMO  VAS ZABORAVITI!

 

Svima koji su svoj život dali za Domovinu, neka je VJEČNA SLAVA I HVALA, a mojim „Gromovima“ poruka:

HODAJMO UZDIGNUTIH GLAVA, IMAMO PUNO PRAVO NA TO, JER – RATOVALI SMO ČASNO, KAKO I DOLIKUJE HRVATSKIM VITEZOVIMA!

 

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here