GROMOVI NA KARLOVAČKO-DUGOREŠKOM BOJIŠTU

0
173

Od samog ustrojavanja 3. pješačke bojne (21. lipnja 1991.) 2. “A” brigade ZNG-a u Dugoj Resi, Brigada se s ovom Bojnom borbeno angažira u obrani i organizaciji obrane šireg područja Karlovačko-dugoreškog bojišta koje je obuhvaćalo područje tadašnjih općina Karlovac, Duga Resa, Ogulin i Slunj. Širenjem velikosrpske agresije na RH, na tom je području bilo nedovoljno naoružanih postrojbi za obranu pa se cijela Bojna angažira shodno potrebi i situaciji. Podijeljena je na više dijelova, od jačine desetine do jačine satnije. Borbene akcije bile su obrambenog ili napadnog karaktera, a vođene su u selima, na rijekama Korani i Kupi te u blokadama i oslobađanju vojarni JNA.

Treća bojna 2. “A” brigade težišno je držala borbene položaje od sela Siča, pa sve do sela Rečice. Važni položaji bili su: brdo Vinica, sela Belajske Poljice, Ladvenjak, Selišće Sunjsko, Mejaško Selo, Gornji i Donji Velemerić i Barilović.

Tijekom srpnja borbene skupine 3. pješačke bojne 2. “A” brigade zaposjedaju borbene položaje na brdu Vinica radi sprječavanja zauzimanja toga dominantnog položaja od strane JNA iz Vojarne “Stjepan Milašinčić-Šiljo” čiji se poligon protezao od vojarne prema Vinici. Krajem srpnja, nakon smjene snaga 3. bojne 2. “A” brigade u Topuskom, dio pripadnika 3. bojne koji živi na slunjskom području, odlazi na kraći odmor kući. Neprijatelj je prijetio odsijecanjem grada Slunja te se gardisti koji su bili na odmoru, priključuju obrani svojega grada koji brane do njegova pada, 18. studenog 1991. Od 14. rujna, nakon pada Topuskog, 3. bojna 2. “A” brigade u cijelosti se borbeno angažira u obrani i organizaciji obrane šireg područja Karlovačko-dugoreškog bojišta.

Sredinom rujna dijelovi 3. pješačke satnije 3. bojne 2. “A” brigade, pod zapovjedništvom Željka Paušića-Žutoga, zauzeli su položaje oko sela Donji Velemerić i organizirali obranu. Napadi neprijatelja jačali su svakim danom te su se proširili duž cijelog bojišta prema selu Selišće. U takvim uvjetima i stanju na cjelokupnom bojištu, zapovjedništvo 3. bojne 2. “A” brigade donosi odluku da se bojište ojača slanjem 2. pješačke satnije na položaje Donjeg Velemerića pod zapovijedanjem zapovjednika satnije Slavka Stipetića. Postrojba se na dijelu ovoga bojišta zadržala sve do početka studenog kada je položaje predala snagama 137. i 110. brigade ZNG-a RH. Istodobno s napadima neprijatelja duž cijelog bojišta, Karlovcu, Dugoj Resi i Ogulinu prijetila je velika opasnost iz mnogih vojarni i objekata JNA. Stoga je 2. “A” brigada istodobno imala dijelove svojih snaga iz sastava 3. pješačke bojne na blokadama i zauzimanju tih objekata.

Dana 21. rujna prvi put dolazi do tenkovskog i pješačkog napada neprijatelja iz Vojarne JNA “Stjepan Milašinčić-Šiljo” u karlovačkom naselju Logorište prema uzvisini Sveta Doroteja. Pripadnici 3. bojne sudjeluju u zaustavljanju napada i onesposobljavaju jedan neprijateljski tenk. Vojarna “Stjepan Milašinčić-Šiljo” na Logorištu bila je najveća i najznačajnija na karlovačkom prostoru. Tu su bili dijelovi 8. pmtbr (proleterske motorizirane brigade) s kompletnim naoružanjem i opremom, 471. mješovita protuoklopna artiljerijska brigada te oklopni bataljun iz 4. oklopne brigade. Od srpnja 1991. neprijatelj se priprema za obrambena i napadna djelovanja izradom zaklona i miniranjem ograde s unutarnje strane. Srpski dobrovoljci legalno ulaze u vojarnu do sredine srpnja, kada je blokirana. Nakon blokade u vojarnu se ulazi noću preko rijeke Korane iz smjera sela Goljaci. U rujnu 1991., prema dostupnim podacima, u vojarni se nalazilo četrdesetak tenkova T-55, dvadesetak tenkova T-34 i nekoliko tenkova M-84. Brojno stanje ljudstva bilo je oko 450, što zapovjednog kadra, što ročnih vojnika, ali najviše rezervista. Pozicije ročnih vojnika, koji tijekom kolovoza i rujna bježe iz vojarne, zauzimaju dobrovoljci – srpski pobunjenici s Korduna.

Do početka listopada na području Karlovačkog bojišta neprijatelj je ovladao najvećim dijelom Korduna. Crta bojišta primakla se vrlo blizu gradu Karlovcu. Dana 4. i 5. listopada 1991. neprijatelj topnički napada Karlovac. Nadmoćnije snage protivnika približavaju se selima Skakavcu, Kamenskom i Jelašima.

Dana 6. listopada, dijelovi 110. brigade HV-a primorani su, zbog nadmoći neprijatelja na izvlačenje s borbenih položaja na Slunjskim brdima, čime je protivniku otvoren put prema Turnju i Karlovcu. Zbog novonastale situacije, Zapovjedništvo obrane Karlovca traži intervenciju profesionalnih snaga na ovom području, 3. bojne 2. “A” brigade ZNG-a RH.

U večernjim satima 5. listopada 1991. zapovjednik Bojne izdaje zadaću zapovjedniku pješačkog voda Branku Sabljaku da uspostavi obranu na Turanjskom mostu. Oko 21:30 sati vod Branka Sabljaka sa sedamnaest gardista odlazi na Koranski most u Turnju sa zadaćom sprječavanja prolaska neprijateljskih snaga preko mosta i dalje prema Karlovcu. Vod organizira obranu kod mosta na desnoj i lijevoj obali rijeke Korane. Drugog dana, 6. listopada, vod se nalazi na borbenim položajima kod mosta. Dio pripadnika voda raspoređenog na lijevoj strani rijeke Korane izložen je stalnoj snajperskoj vatri s područja Šanca (Šćulac brdo). Zapovjednik voda ih izvlači u područje obrane mosta na desnoj obali Korane. Tijekom 6. listopada probijena je crta obrane na slunjskim brdima pa se pripadnici 110. brigade i stanovništvo Turnja izvlače preko mosta u grad Karlovac. Toga popodneva pripadnici toga voda 3. bojne 2. “A” brigade ZNG-a ostaju jedina snaga koja čuva most u Turnju na desnoj obali rijeke Korane. Međuprostor između dva mosta osiguravali su pripadnici satnije Kobra iz Zagreba, dok je desni bok prema vojarni JNA u Logorištu bio potpuno prazan. Time su gardisti oko mosta bili u velikoj opasnosti. Kako su snage neprijatelja napredovale prema Turnju i samome mostu, stiže zapovijed iz Kriznog stožera u Karlovcu da se žurno izvrši miniranje mosta. U miniranju mosta sudjeluju i pripadnici 3. bojne 2. “A” brigade ZNG-a. Iz skladišta 2. “A” brigade 3. bojne izdaje oko pola tone eksploziva i predaje izvršiteljima miniranja, 102. zagrebačkoj brigadi. Stiže i zapovijed da se most ruši, što nije učinjeno dijelom zbog tehničkih problema, a dijelom zbog odluke zapovjednika voda da se most obrani i ostane neoštećen. Ovakav stav i odlučnost zapovjednika voda Branka Sabljaka da obrani most, daje primjer nemjerljive hrabrosti gardista. Sljedećeg dana, 7. listopada, u ranim jutarnjim satima započeo je jak topnički i pješački napad neprijatelja koji se sve više približavao mostu.

Snage branitelja mosta izdržale su sve žestoke napade toga dana ne dopuštajući neprijatelju zauzimanje mosta. Tijekom borbenih djelovanja poginuli su zapovjednik voda Branko Sabljak i zapovjednik desetine Željko Tomičić-Jež, a ranjena su tri gardista. U kasnim popodnevnim satima vod 3. bojne 2. “A” brigade na položaju kod mosta zamijenili su pripadnici 110. brigade ZNG-a RH.

Ostat će zapamćeno da je 2. “A” brigada ZNGa RH Gromova s malim dijelom 3. pješačke bojne, točnije jednim njezinim vodom od sedamnaest gardista, dana 6. i 7. listopada 1991. godine u kritičnom trenutku za Karlovac i Republiku Hrvatsku, sačuvala most na rijeci Korani kod Turnja i spriječila mogući daljnji prodor agresora u grad Karlovac.

Krajem listopada i početkom studenog neprijatelj radi na ubrzanoj pripremi proboja iz vojarneJNA u Logorištu. Od sredine rujna, pa sve do početka studenog 1991. dijelovi 3. bojne 2. “A” brigade nalaze se u Belajskim Poljicama sa zadaćom sprečavanja prodora tenkova JNA iz Vojarne “Stjepan Milašinčić-Šiljo”. U skladu sa zapovijedi od 2. studenog 1991., 3. bojna dobiva borbenu zadaću na Banovinskom bojištu u području Glinske Poljane, pa se borbeni položaji u Belajskim Poljicama predaju lokalnoj postrojbi. Jedna skupina ostaje kao zaštitna snaga u Pećurkovom Brdu.

U jutarnjim satima 4. studenog 1991. čule su se učestale detonacije iz smjera Belajskih Poljica. Nakon kratkog izviđanja situacije, dolazi se do spoznaje kako je započeo “prolom oblaka” od bogatog arsenala raznovrsnih kalibara topničkog i raketnog naoružanja po okolnim mjestima pored Vojarne “Stjepan Milašinčić-Šiljo”. Nakon topničke pripreme, tenkovi neprijatelja, praćeni pješaštvom, izlaze iz vojarne i kreću u napad pravcem Vojarna “Stjepan Milašinčić-Šiljo” – sela Belajske Poljice.

Snage iz sastava protuoklopne skupine kreću u zaposjedanje položaja na liniji poligon Vinica – groblje sveta Doroteja. Snage 3. bojne 2. “A” brigade ZNG-a toga su dana bile raspoređene na sljedeći način: jedna skupina na potezu Pećurkovo Brdo – Belajska Vinica – Belajske Poljice te jedna skupina u Gornjem Velemeriću. Do kraja dana u borbu je uvedena još jedna skupina u području sela Leskovca Barilovačkog. Glavne snage neprijatelja do popodneva izbijaju do Podvožića i Banjskog Sela.

Između Podvožića i Gornjeg Velemerića, neprijatelja je zaustavila 3. bojna te je bio prisiljen na povlačenje. Prvi tenk u koloni privremeno onesposobljava Željko Krajačić. Snage neprijatelja, koje su imale zadaću zaposjedanja crte poligon – groblje sveta Doroteja, zaustavljene su i vraćene na početne položaje u vojarnu. Tom su prilikom uništena dva neprijateljska tenka. U visini Belajske Vinice zaustavljen je i potpuno uništen tenkovski vod neprijatelja koji je štitio bok glavnim snagama iz pravca Duge Rese. Potpuno su uništena četiri tenka. U borbi i uništavanju sudjelovala je i skupina iz 3. bojne 2. “A” brigade kojom je zapovijedao zapovjednik voda Nenad Kučinić. Skupina je uništila jedan tenk te zarobila jedno borbeno oklopno vozilo (maljutkaš) i kamion TAM 150 koje su kasnije koristili tijekom Domovinskog rata.

Zanimljivo je spomenuti kako je prvi tenk koji je prolazio kroz Belajske Poljice do Belaja bio tenk M-84 na kojem je bila istaknuta hrvatska zastava koja je dosta zbunjivala mještane. Posada toga tenka istakla je i hrvatsku i bijelu zastavu jer su željeli siguran prolaz kroz hrvatsko područje, što im je i omogućeno. Od posade tenka, hrvatski branitelji dobili su važne informacije o novopridošlim vojnicima iz Srbije koji su smješteni u vojarni, da su agresivni i namjeravaju se boriti s hrvatskim snagama na tom području. Prema dobivenim prvim informacijama s terena, zapovjednik bojne Dražen Dakić odlazi na koordinaciju kod Nedjeljka Katušina, zapovjednika 137. brigade HV-a. Od 3. bojne 2. “A” brigade Nedjeljko Katušin traži da se raspoloživim snagama zauzme položaj u mjestu Leskovac Barilovački i sudjeluje u sprječavanju mogućeg prolaska tenkova prema Bariloviću. Zapovjednik 3. bojne izdaje zadaću da sve raspoloživo ljudstvo (kojeg je tada bilo vrlo malo jer je najveći dio Bojne bio borbeno uporabljen na Banovinskom bojištu) bude u pripravnosti za uvođenje u borbu u smjeru Leskovca Barilovačkog.

Dio pripadnika 3. bojne 2. “A” brigade koji je bio na odmoru od borbenih djelovanja, stanovao je upravo na prostorima koja su razarali tenkovi JNA te su se uključivali ili samostalno ili u skupinama u obranu tog područja. Zapovjednik 3. bojne Dražen Dakić odlazi s jednim gardistom s domicilnog područja u izviđanje terena na predviđeni smjer uvođenja. S pripadnicima Hrvatske vojske, koji su se zatekli u Leskovcu Barilovačkom, odlaze do uzvisine iznad starog kamenoloma. Osim dima koji se vidio i detonacija koje su se čule, zapazili su nekoliko tenkova pored lovačke kuće u Banjskom Selu (na udaljenosti od oko 1500 metara). Zapovjednik Bojne tada uvodi skupinu pripadnika 3. bojne 2. “A” brigade, uglavnom Pavura (starosjedioci šireg dugoreškog područja), predvođenih jednim od istinskih junaka Domovinskog rata, pokojnim Zlatkom Planincem-Patkom.

U to vrijeme skupina pripadnika 137. brigade (maljutkaši) ispaljuju nekoliko protuoklopnih navođenih raketa maljutki prema tenkovima JNA. Od strane tenkova, neočekivano, nije bilo nikakvog odgovora niti uzvraćanja vatre. Kako bi se utvrdio točan broj neprijatelja, skupina pripadnika 3. bojne 2. “A” brigade i 137. brigade izviđa položaje neprijatelja. Budući da se već spustila noć i počela padati kiša, skupina je vraćena na početne položaje u selo Leskovac Barilovački. U večernjim satima zapovjednik 3. bojne 2. “A” brigade sudjeluje na sastanku u zapovjedništvu dugoreške 137. brigade HV-a gdje je zajednički odlučeno da 3. bojna 2. “A” brigade da dobije zadaću na težišnoj crti obrane šuma Škrobotka – Leskovac Barilovački – Carevo Selo i spriječi prolazak tenkova kroz Leskovac Barilovački do Barilovića. Sljedećeg dana, rano ujutro, u Leskovcu Barilovačkom zapovjednik 3. bojne Gromova uvodi još jednu skupinu gardista. Dio gardista raspoređen je na položaju kod kamenoloma, a jedna skupina ponovno kreće prema Lovačkoj kući gdje su se nalazili neprijateljski tenkovi. Za to vrijeme neprijatelj zrakoplovom i VBR-om raketira položaj kod kamenoloma. Tom prilikom smrtno stradava gardist 3. bojne Damir Katić. Skupina napada neprijatelja kod Lovačke kuće, ali zbog neprijateljske nadmoći u ljudstvu i tehnici, nije ga bilo moguće zaustaviti. Skupina se izvlači na početne položaje kod kamenoloma u Leskovcu. Neprijatelj kreće u proboj tenkovima i pješaštvom iz smjera Lovačke kuće prema Leskovcu Barilovačkom. Kod kamenoloma u Leskovcu pripadnici 3. bojne Gromova i 137. brigade HV-a zaustavljaju i onesposobljavaju jedan tenk, dok drugi tenk (T-55) zarobljavaju u ispravnom stanju. Neprijatelj je skrenut s planiranog smjera proboja prema Bariloviću i nastavlja smjerom Carevo Selo – Trgovčić brdo – Dobrinić brdo – Škrobotka – Mejaško Selo – Donji Velemerić.

Skupina 3. pb na položaju Gornji Velemerić – Podvožić ponovno je napadnuta od strane neprijatelja iz smjera Belaj – Podvožić. Skupina u borbi privremeno onesposobljava jedan tenk koji ujedno i zarobljava. Također je natjerala neprijatelja na potpuno povlačenje prema Belajskim Poljicima. Tom prilikom teško je ranjen jedan gardist 3. bojne. Neprijateljska kolona tenkova koja se vratila iz Podvožića spojila se s preostalim snagama iz Vojarne JNA u Logorištu i nastavila smjerom Belajske Poljice – Ladvenjak – Donji Velemerić. Između Ladvenjaka i Selišća, s pripadnicima 137. brigade nalazi se gardist 3. bojne 2. “A” brigade Zdravko Tuškan koji uništava jedan tenk.

Dana 6. studenog brojčano i oružjem nadmoćniji neprijatelj uspijeva spojiti snage u Donjem Velemeriću i prelazi preko postojećeg drvenog pontonskog mosta na rijeci Korani u Maliće. Treća pješačka bojna 2. “A” brigade ZNG-a RH organizirano je sudjelovala između 4. i 6. studenog 1991. u sprečavanju prodora tenkova JNA iz vojarne u Logorištu. Pripadnici 3. bojne Gromova sudjelovali su u borbi protiv tenkova sa skupinama i pojedincima iz drugih postrojbi. Uništavaju i onesposobljavaju četiri tenka, zarobljavaju jedan tenk, jedno oklopljeno protuoklopno borbeno vozilo na kotačima (BOV – maljutkaš) i vojni kamion TAM-150. U toj akciji, uz poginulog Damira Katića, tri su pripadnika Bojne ranjena. Među njima je bio ranjen i tadašnji zapovjednik Bojne Dražen Dakić.

Tijekom 1991. godine na Karlovačko-dugoreškom bojištu 3. bojna 2. “A” brigade ZNG-a RH težišno je angažirana sve do početka studenoga, kada se po zapovjedi veći dio snaga upućuje i borbeno angažira na Banovinskom bojištu u području Slane i Glinske Poljane, dok s manjim dijelom do kraja godine ostaje prisutna na koranskom području. Tijekom borbenog djelovanja 3. bojne 2. “A” brigade na ovom području, poginuli su zapovjednik voda Branko Sabljak, zapovjednik desetine Željko Tomičić-Jež, gardisti Milan Dorma, Josip Vlašić, Antun Mihalić, Ivica Bertović i Damir Katić. Ranjeno je i ozlijeđeno 38 pripadnika Bojne.

Izvor teksta i fotografija, Monografija 2. gbr Gromovi

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here