Glavnina snaga 2. gbr Gromovi u VRO „Oluja“

0
94

U povodu  obilježavanja 23. obljetnice VRO „Oluja“ a kako bi se prisjetili Dana ponosa i slave, objavljujemo sadržaje  iz Monografije 2. gbr koji opisuju ulogu Glavnine snaga 2. gbr Gromovi u toj operaciji.

 

Glavnina snaga 2. gbr Gromovi u VRO „Oluja“

Tijekom noći s 3. na 4. kolovoza 1995. pješaštvo 1., 2. i 3. pješačke bojne te ostali laki borbeni i neborbeni dijelovi zaposjeli su planirane polazne položaje. Smanjena je aktivnost u zahvatu crte bojišta ranijim postupnim zaposjedanjem položaja težih oružja, dijelova oklopništva i topništva kao i sustava protuzračne obrane.

Prvi dan Oluje (4. kolovoza 1995.) započeo je topničkom pripremom napada točno u 5:00 sati, što je ujedno bio i signal početka operacije Oluja. Topničko djelovanje po neprijatelju, pješačke postrojbe iskoristile su za približavanje crti bojišta radi što učinkovitijeg djelovanja pješačkim oružjem. U prvim satima napada odlične rezultate postigla je 1. pješačka bojna, Crne mambe. Bojna je krenula s Pribilović brda i oko 6:30 sati presjekla cestu Petrinja – Gore te potisnula neprijatelja iz prvih rovova do visine groblja u smjeru Sibić i Strašnik. Na izlazu iz istočnog dijela sela Gore, Bojna biva zasuta topničkom i minobacačkom vatrom u kojoj pogibaju zapovjednik satnije satnik Ivo Hrga, dočasnik za ABKO Bojne Mato Herdoman i gardist Rajko Starčević. Zbog minobacačke vatre i žestokog otpora neprijateljskog pješaštva, usporeno je napredovanje Bojne.

Treća pješačka bojna prve borbene rezultate također počinje postizati već u ranim jutarnjim satima. Pješačke snage s dijelovima Izvidničke satnije Brigade probile su crte neprijatelja na tt 210 i ovladale zapadnim djelom sela Gore i komunikacijom Gore – Marinovići te potiskivale neprijatelja prema zaseoku Marinovići. Neprijatelj je u središnjem dijelu sela Gore te iz smjerova Sibića i Marinovića pružao vrlo žilav otpor. Djelovanje napadača u selu Gore bilo je otežano radi zaštite snaga UN, a njihovu bazu neprijatelj je koristio za zaštitu i djelovanje. Neprijateljska topnička i minobacačka vatra bila je sve preciznija, a pješačke borbe vodile su se od samog uspostavljanja kontakta. Zapovjednik 3. pješačke bojne, pukovnik Slavko Franc, uveo je satniju bojne, koju je čuvao kao pričuvu, na smjer Šestanj brdo – Marinovići te napadom iz pokreta razbio neprijatelja i ovladao Marinovićima. Tu, u pješačkoj borbi, nekoliko je časnika i gardista ranjeno, a smrtno je stradao gardist Darko Lisac, pripadnik Izvidničke satnije. Nakon ovladavanja Marinovićima, neprijatelj je iz sela Gore pokušao proboj komunikacijom Gore – Marinovići – Graberje.

U toj borbi smrtno je stradao zapovjednik voda 3. pješačke bojne Zdravko Mihalić. Zajedničkim djelovanjem 1. pb i 3. pb, neprijatelj je iz središnjeg dijela sela Gore potisnut prema Sibiću.

Između 10 i 12 sati neprijatelj je izrazito pojačao topničku i minobacačku vatru, što je otežavalo položaje hrvatskih snaga. Iznad groblja, gdje se neprijateljsko pješaštvo povuklo pod pritiskom 1. pješačka bojna, bila je minobacačka motriteljska postaja koja je otkrivena tek zauzimanjem tog prostora. S te se postaje vidio svaki pokret hrvatskih snaga. Kasnije je utvrđeno da je upravo ta minobacačka neprijateljska bitnica otežavala napredovanje Gromova. Neprijatelj je još pružao žestok otpor. Kako se ne bi gubio tempo napada i kako bi se slomio neprijateljski otpor, u borbeni raspored pješaštva uvele su se oklopno-mehanizirane snage. Uvođenje tenkovskog voda i snaga PORD-a sa Šestanj brda prema selu Gore i Marinovićima na smjer 3. pb, osobno je koordinirao i vodio zamjenik zapovjednika smjera napada pukovnik Stjepan Domjanić.

Neprijateljske snage nisu očekivale uvođenje tenkova u borbu izravno sa Šestanj brda zbog odlične neprijateljske preglednosti i velikog zemljišnog nagiba prema neprijatelju. Uvođenjem mehanizirane satnije uz potok Šanja prema selu Gore na smjeru 1. pb, sobno je koordinirao i vodio pukovnik Ivan Mandić. Uvođenjem ovih snaga, neprijatelj je potpuno razbijen na glavnom naporu te je u potpunosti stavljena pod kontrolu komunikacija Petrinja – Glina.

Nakon izvršene konsolidacije snaga, 1. pb nastavila je napadnim djelovanjem na smjeru Gore – Strašnik i Gore – Sibić. Na smjeru Marinovići – tt 192 Čardašce djelovale su raspoložive snage 3. pješačke bojne. Snage Protuoklopnog raketnog divizijuna i voda tenkova, pod zapovijedanjem pukovnika Ivice Kranjčevića, produžile su napad prema selu Graberje sa zadaćom zaustavljanja eventualnog neprijateljskog protuudara oklopništva i pješaštva iz smjera Gline. Nakon proboja, postrojbe su napredovale na svim smjerovima bez većeg otpora neprijatelja.

Na smjer Graberje – Novo Selo Glinsko uvedena je satnija 3. pb ojačana tenkovskim vodom sa zadaćom ojačanja desnoga boka Brigade. U Graberju je, vezano uz komunikaciju Petrinja – Glina, ostao Protuoklopni raketni divizijun s vodom tenkova zbog osiguranja desnog boka Brigade.

Prvi dan operacije 2. gbr (bez Taktičke supine 1) vrlo je uspješno izvršila napadno djelovanje s crte Pribilović brdo – Šestanj brdo i oslobodila Sibić, djelomično Strašnik, Gore, Marinoviće i Graberje. Zadaća je, kako je i planirano, u potpunosti izvršena. Tijekom prvoga dana operacije, na glavnom smjeru napada, smrtno su stradali zapovjednik satnije Ivo Hrga, Mato Herdoman, Rajko Starčević, Darko Lisac i zapovjednik voda Zdravko Mihalić. Ranjeno je i stradalo dvadeset pripadnika.

Drugoga dana Oluje (5. kolovoza 1995.) u ranim jutarnjim satima, glavnina je snaga nastavila napadna djelovanja. Prva pješačka bojna je s dostignute crte Strašnik – Sibić napadala smjerovima Strašnik – Vignjišta – Pecki i Sibić – Šanja – Vilnusi. Na potezu Vignjišta – Brkići naišla je na jak otpor novih i ojačanih snaga neprijatelja jačine pješačke satnije.

Predvečer su ispred Gornje Bačuge snage 1. pb naišle na jači otpor neprijatelja i ostale bez jednog oklopnog vozila. Razbijanjem tih snaga, u međusobnoj suradnji pješačkih satnija i pridodanog oklopa, ulazi se u Brkiće. Tu je razbijena posljednja ozbiljnije organizirana obrana neprijatelja. Na lijevom krilu Brigade, 1. pb nastavila je s napadnim djelovanjem i ovladala selom Pecki te potisnula neprijatelja prema selu Gornja Bačuga.

Snage 3. pb bez jedne satnije s dostignute crte tt 192 Čardašce – Graberje napadale su smjerom tt 192 Čardašce – Šanja – Luščani uz sporadični otpor neprijatelja. Do kasnih popodnevnih sati Bojna je ovladala crtom u području Luščana (Drakulići – Deviči – Markiši). Na istoj crti s područja Donje Bačuge neprijatelj, potpomognut djelovanjem oklopa, pružio je jači otpor. U toj borbi ranjena su dva pripadnika 3. pješačke bojne. Satnija 3. pb, ojačana tenkovskim vodom i snagama iz 20. domobranske pukovnije, nastavlja napad iz smjera Graberja prema Novom Selu Glinskom.

Na jači otpor neprijatelja naišla je u području Novog Sela Glinskog gdje je u borbi razbila neprijatelja te zarobila bitnicu topova T-12. U toj su borbi stradala dva pripadnika 20. domobranske pukovnije. Satnija je pratila tijek napredovanja 1. i 3. pješačke bojne. Ujedno je imala zadaću zaštite desnog boka Brigade. U kasnim popodnevnim satima, glavnina snaga dostigla je planiranu crtu Novo Selo Glinsko – Luščani – Pecki i u potpunosti izvršila borbenu zadaću toga dana. Neprijateljske snage potisnute su prema selima Banski Grabovac, Donja Bačuga i Gornja Bačuga. Tu su prestala napadna djelovanja te se pristupilo sređivanju borbenog rasporeda na dostignutoj crti.

U područje Bjelovca tt 203 uvedena je jedna satnija 140. brigade HV-a. Sela Gornja i Donja Bačuga Banski Grabovac stavljena su pod kontrolu topničke, minobacačke i tenkovske vatre te je time nadzirana priprema eventualnog neprijateljskog protunapada.

Neprijateljska obrana nije bila tako žestoka kao prvi dan. Ipak, neprijatelj je pokušavao uspostaviti obranu kako bi zaštitio svoje snage u povlačenju iz Petrinje. Tijekom pješačkih borbi na prvoj crti, neprijateljsko teško topništvo istodobno je tuklo po dubini elemente borbenog rasporeda Brigade, težišno logistiku i topništvo. Smrtno su stradali pripadnici Topničko-raketnog divizijuna, poručnik Jurica Jerčić i narednik Tomislav Binički, a ranjeno je i stradalo dvadeset pripadnika.

Trećega dana Oluje (6. kolovoza 1995.) u ranim jutarnjim satima glavnina snaga nastavila je s napadnim djelovanjem. Snage 1. pb napadale su iz sela Pecki na selo Gornja Bačuga i ovladale selom bez jačeg otpora. Pri daljnjem pokretanju snaga na komunikaciji Gornja Bačuga – Jabukovac, spojile su se snage Taktičke skupine 1 i snage 2. gardijske brigade. Tijekom dana snage 1. pješačke bojne, pojačane oklopom, napredovale su smjerom Jabukovac – Veliki Šušnjar – Vlahovići kamo je postrojba stigla u kasnim popodnevnim satima i spojila se sa snagama 3. pješačke bojne. Glavnina snaga 3. pb napadala je iz Luščana prema selima Donja Bačuga – Banski Grabovac – Vlahovići, a jedna njezina satnija, ojačana snagama PORD-a, iz Luščana prema Vlahovićima. Postrojbe su ovladale tim selima uz slabiji otpor neprijatelja u Donjoj Bačugi gdje je ranjeno pet pripadnika. Nakon što je spajanjem svih satnija kompletirala snage, 3. pješačka bojna nastavila je napredovanje prema selu Majski Trtnik i spojila se sa snagama 1. pješačke bojne. Satnija 3. pb, ojačana tenkovskim vodom, produžila je napad smjerom Vlahovići – Brnjauška sa zadaćom ovladavanja tim pravcima i zaštite desnog boka glavnih snaga.

U navedenim napredovanjima postrojbi Brigade nije bilo snažnijeg i organiziranog otpora jer su TS-1 i 12. domobranska pukovnija već oslobodile Petrinju i ušle u sam grad.

Neprijatelj se glavnim snagama tijekom noći izvukao prema Zrinskoj gori te je po glavnim komunikacijama posijao protuoklopne mine i ostavio u Donjoj Bačugi dijelove borbenih snaga s ciljem ometanja napadnog djelovanja Gromova. Predvečer su glavne snage dobile zapovijed zapovjednika Zbornog područja generala Ivana Basarca da se žurno presiječe komunikacija Glina – Dvor na križanju prema selu Maja. Zadaća je bila izvršena prije pada mraka. Pri izvršenju ove zadaće, bilo je većeg otpora neprijatelja koji je djelovao pješačkim i protuoklopnim sredstvima. U sukobu je ranjeno nekoliko gardista. Izvršenjem ove zadaće, zauzeta je glavna komunikacija Glina – Dvor te je time spriječena mogućnost povlačenja 21. kordunskog korpusa. Time su stvoreni uvjeti za poznatu predaju 21. korpusa snagama Hrvatske vojske. Tijekom popodneva i predvečerja, u borbeni raspored snaga 2. gbr, uvele

su se dvije pješačke bojne 140. brigade sa zadaćom držanja dostignutih borbenih crta. U tim borbama 6. kolovoza poginuo je Marinko Barić, dok je osamnaest pripadnika bilo ranjeno i ozlijeđeno.

Četvrti dan Oluje (7. kolovoza 1995.) započeo je naoko mirno. Neprijatelja nije bilo nigdje u blizini, povlačio se glavnim snagama preko Zrinske gore. Pomoćnim je snagama na većoj udaljenosti, oklopništvom i topništvom te manjim pješačkim snagama, bio u spremnosti usporavati napredovanje hrvatskih snaga prema Dvoru. U Majskom Trtniku u jutarnjim satima, formirana je borbena kolona koja je bila u stanju brzo napredovati tako da su se pješačke postrojbe popele na kamione, tenkove i oklopne transportere. Na čelu prve borbene kolone, na tenkovima su bile snage 1. pješačke bojne i Izvidničke satnije koju je vodio bojnik Ivica Kozjak. Druga borbena kolona sastavljena je od oklopa i snaga 3. pješačke bojne. Treću pješačku bojnu vodio je pukovnik Slavko Franc. U sastavu ovih kolona bili su i ustrojbeno odgovorni časnici iz Zapovjedništva Brigade. Pješačka satnija 3. pb ojačana poslugom POLK-a i s dva tenka T-55 zauzela je položaje na križanju komunikacija u selu Maja radi zadnjeg osiguranja kolone prema Glini. Borbenim napredovanjem, između 12:00 i 12:30 sati, čelne snage naišle su na manji otpor neprijatelja kod sela Januzi ispred Brezovog Polja gdje je na prvu grupu otvorena pješačka i protuoklopna vatra.

U prvom mahu neprijateljskog napada nisu pogođena oklopna sredstva 2. gbr, već je pješačkim oružjem lakše ranjeno nekoliko vojnika 1. pb i Izvidničke satnije.

Kasnije, tijekom borbe, bilo je smrtno stradalih pripadnika 1. pješačke bojne. Neprijateljske snage su se povukle u šumu, a na mjestu napada ostavili su vojna i civilna vozila s većim količinama pješačkog i lakog protuoklopnog oružja. Poslije sređivanja stanja u borbenim snagama, pružanju prve pomoći te evakuaciji stradalih s borbene crte dodira, odlučeno je da pješačka satnija iz 3. pb, uz potporu mješovite minobacačke bitnice iz 1. pješačke bojne, zaposjedne borbene položaje neposredno ispod sela Januzi i do daljnjeg spriječi povratak neprijateljskih snaga na glavnu cestu te onemogući ponovni udar na hrvatske snage iz Radanovića. Prije pokreta prvih snaga u područje sela Januzi, dolazi zapovjednik Brigade, brigadir Zvonko Peternel, koji je suglasan s predloženim rješenjem situacije i upućuje prvu borbenu skupinu prema Dvoru s razmakom od druge borbene skupine od nekoliko kilometara.

Prvom borbenom skupinom u tim trenucima zapovijedao je bojnik Ivica Kozjak, a tenkovima i oklopnim transporterima upravljao je satnik Srećko Panežić. Ispred Zapovjedništva Brigade i dalje su bili odgovorni pukovnici Stjepan Domjanić i Nikola Antunović te bojnici Dinko Zadro i Žarko Jelić. Prvu borbenu skupinu pratila je protuzračna bitnica Brigade i dijelovi Protuoklopnog raketnog divizijuna. Puno sporijim i borbeno pažljivim načinom, prva borbena skupina je nešto prije mraka prošla Brezovo Polje i nije nailazila na neprijateljski otpor. Dolaskom u područje prijevoja Vratnik tt 432, pred selom Donji Žirovac, izvidnici Gromova primijetili su neprijateljske snage u pokretu borbenim i neborbenim vozilima. Budući da je bio već sumrak, a i zbog izbjegavanja nepotrebnih žrtava, odlučeno je ne stupati u borbeni kontakt s neprijateljskim snagama, već zauzeti obrambene položaje, osigurati noćno izviđanje i odmor u borbenim pozicijama.

Zapovjednik brigade Zvonko Petrnel s pukovnikom Nikolom Antunovićem pozvan je u Sisak na borbeno očitovanje. Koordinaciju obrane dostignutih borebenih crta, ispred Zapovjedništva Brigade vodili su pukovnik Stjepan Domjanić i bojnik Žarko Jelić. Toga dana, tijekom bojnih djelovanja, smrtno su stradali Igor Gustović i Ivica Svržnjak, a pet je pripadnika ranjeno.

Petoga dana Oluje (8. kolovoza 1995.) tijekom noći vršena su premještanja i povlačenja neprijatelj neprijateljskih snaga u selima Gornji i Donji Žirovac. Stoga je u svitanje, na mjestu odlučeno da 3. pb izvrši smjenu vlastitih snaga u selu Januzi, a ojačana satnija s područja sela Maja dovede u područje uporabe u Žirovcu. Mješovita minobacačka bitnica iz 1. pb ostala je pod zapovijedanjem zapovjednika 3. pb. Zapovjednik 1. pb zapovijedao je nastupanje snaga Bojne u smjeru sela Žirovac. Vrlo brzo u selo ulazi glavnina snaga s oklopom. Pri ulasku u selo nije bilo borbenog djelovanja jer se neprijatelj povukao tijekom noći i selo je bilo prazno. U okolici sela bile su snage Armije BiH koje su tijekom noći pratile tijek povlačenja srpskih snaga s Banovine i Korduna. Spajanjem Brigade Gromova kod Žirovca s pripadnicima 505. brigade iz Bihačkog korpusa, stvoreni su konačni uvjeti za predaju neprijateljskog 21. kordunskog korpusa koji se tada našao u dvostrukom okruženju. Samo pravodobnim izvršenjem svih napadnih zadaća na ovome smjeru, a kasnije i održavanjem visokog tempa napada cijele Brigade Gromova, stvoreni su uvjeti za povijesnu predaju neprijateljskog korpusa. Gromovi su ponosni na svoj borbeni rezultat i doprinos u Oluji jer na Banovini neprijatelj nije samo otjeran s okupiranih područja RH, već je zarobljen golemi broj neprijateljskog ljudstva i tehnike.

Ova jedinstvena predaja korpusa simbol je velike pobjede hrvatskih snaga na Banovini gdje su Gromovi bili glavni nositelji operacije. Nastavkom kretanja prve borbene skupine koju je činila 1. pb ojačana tenkovima i mehaniziranim dijelovima, nailazi se na dijelove neprijateljskih snaga koje su ostavljene kao začelno osiguranje. Neprijateljski vojnici bili su pomiješani s kolonom civilnih, zaprežnih i motornih vozila. Iz kolone je povremeno otvarana vatra po snagama Brigade. Nakon sagledavanja situacije, postrojbe Brigade zaustavile su napadna djelovanja i o tome izvijestili Izdvojeno zapovjedništvo Zbornog područja Zagreb u Sisku.

Snage 1. pješačke bojne s pridodanim oklopno-mehaniziranim snagama rasporedile su se u područja sela Rujevac, Gvozdansko i Žirovac gdje su zauzele obrambene borbene pozicije. Snage 3. pb bez jedne satnije rasporedile su se u području Žirovca i Vratnika tt 432 te uvele u Goljašima jedan pješački vod ojačan poslugom POLK-a sa zadaćom zatvaranja tenkovskog prohodnog prostora iz smjera Malog i Velikog Obljaja. S pješačkom satnijom u selu Januzi držale su položaj radi sprečavanja povratka neprijateljskih snaga na glavnu cestu te onemogućavanja ponovnog udara na hrvatske snage iz smjera Radanovića. Tijekom borbenih djelovanja toga je dana ranjeno i ozlijeđeno sedam pripadnika.

Šestoga dana Oluje (9. kolovoza 1995.) snage 1. pješačke bojne s oklopno-mehaniziranim ojačanjem osiguravale su uvođenje 57. brigade iz smjera Zrinske gore u područje sela Rujevac i Majdan. Snage 3. pb bez jedne satnije s oklopnim snagama osiguravale su selo Januzi. U popodnevnim satima iz područja sela Januzi 3. pb bez jedne satnije ojačana oklopom, BOV-om PZO-a i mješovitim MB-om 120/82 mm iz 1. pb, nastavila je pretres terena smjerom Januzi – Brubno. Ovdje su se spomenute snage razmjestile u obrambenu poziciju sa svim mjerama borbenog osiguranja s težištem na moguću protuoklopnu borbu s neprijateljem.

Snage pješačke satnije 3. pješačke bojne pojačane oklopnim snagama nastavile su prema selu Ostojići gdje su zatvorile tenkovski prohodni pravac Veliki Obljaj – Ostojići. Preostale snage 3. pb razmještene su, u skladu sa zadaćama, u selu Donji Žirovac. Tijekom borbenih djelovanja toga dana ranjena su dva pripadnika.

Sedmoga dana Oluje (10. kolovoza 1995.) zapovjednik Brigade brigadir Zvonko Petrnel dobio je zadaću da se što žurnije dijelom snaga probije do Dvora. Zapovjednik donosi odluku da prema Dvoru krene 1. pb s tenkovskom satnijom i mehaniziranim vodom. Bojnu je vodio bojnik Ivica Kozjak, a oklopno-mehaniziranim snagama upravljao je satnik Srećko Panežić. Napredovanjem postrojbe prema Dvoru nije bilo nailaska na neprijateljske snage koje bi pružale organiziran otpor. Naišlo se na neke manje, ali dovoljno drske neprijateljske skupine koje su pokušale omesti napredovanje Brigade. Tako je na tom smjeru između Trgova i Grmušana uništen neprijateljski transporter s ucrtanom zastavom i crtežom Jovana Raškovića i nekoliko neprijateljskih vojnika.

Pred ulaskom u Dvor već su se nalazile snage ZP-a Zagreb (dijelovi 151. brigade i 17. dp) te nije bilo potrebe borbeno djelovati. Ulaskom u Dvor, stupljeno je u vezu s brigadirom Vinkom Štefanekom, načelnikom Stožera Zbornog područja Zagreb. Snage 2. gbr, koje su ušle u Dvor sa sjeverne strane, bile su vrlo pokretljive i s velikom vatrenom moći (šest tenkova, tri transportera) te 105 vojnika pješaštva. Time su ojačane snage u obrani grada. Bojnik Ivica Kozjak organizirao je razmještaj po gradu i izvršio obrambene pripreme prostora. U Dvoru se prenoćilo bez borbenog djelovanja.

Snage 3. pješačke bojne nastavile su s napadnim djelovanjem smjerom Brubno – tt 417 – Radanovići – Veliki i Mali Obljaj. Bez poteškoća i borbenih djelovanja, ovladale su područjem Malog Obljaja i spojile se s 1. gardijskom brigadom i Taktičkom skupinom 1 2. gardijske brigade.  Snage pješačke satnije 3. pb ojačane oklopnim snagama nastavile su djelovanje smjerom Ostojići – Bojna. Pri izvršenju ovih borbenih zadaća nije bilo nailaska na neprijateljske snage koje bi pružale otpor ili vršile napadna djelovanja na hrvatske snage. Tijekom borbenih djelovanja toga dana ranjena su i stradala trojica pripadnika postrojbe.

Osmoga dana Oluje (11. kolovoza 1995.) u jutarnjim satima brigadir Vinko Štefanek izdao je zadaću da se što prije, tijekom prijepodneva, sa snagama 2. gbr koje su bile u Dvoru, izbije na državnu granicu kod sela Ivanjska, zapadno uz rijeku Unu i spoji sa snagama Armije BiH. Pripadnici borbene skupine zajednički su odlučili ići uz rijeku Unu. Druga je mogućnost bila da se s tenkovima ide kroz brda po šumskim putovima, gdje bi bilo sigurnije jer neprijatelj nikako ne bi mogao uočiti pokret hrvatskih snaga. To bi bilo puno sporije, a prohodnost tenkovima upitna.

Uz Unu, borbena skupina bila je izložena mogućoj neprijateljskoj vatri i u vizualnom kontaktu s neprijateljem. Upravo zbog toga, zadaća nije bila niti jednostavna ni bezopasna, bez obzira što je operacija Oluja praktično bila završena. Prije podneva stupilo se u kontakt sa snagama Armije BiH na državnoj granici RH i BiH. O spajanju sa susjednim snagama, javljeno je brigadiru Vinku Štefaneku. Kasnije su planirane pričuvne postrojbe ušle u sela uz rijeku Unu i došle do državne granice RH kod sela Ivanjska. Nakon izvršenja ove posljednje borbene zadaće u operaciji Oluja, krenulo se s borbenom kolonom natrag prema Petrinji i Sisku.

Izvor teksta i fotografije: Monografija 2. gbr Gromovi

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here