DUHOVNA MISIJA U AFGANISTANU

0
707

PATER IVO TOPALOVIĆ – VOJNI KAPELAN U TRIMA MISIJAMA

Bio sam spreman i spreman sam uvijek otići za našim čovjekom gdje god to bilo i biti duhovna potpora i svoje vrijeme darovati svakom našem vojniku, dočasniku, časniku i redarsteniku. Mislim da to treba biti sastavni dio života svakog vojnog kapelana. Lokalno je stanovništvo prepoznalo Hrvate kao spontane, otvorene ljudi koji im pristupaju s poštovanjem i solidarnošću. Oni su jednostavno osjetili našu želju da im pomognemo i donesemo nešto dobro.

Kao vojni kapelan osjećam i pozvan sam biti s našim vojnicima, dočasnicima, časnicima u svim njihovim životnim situacijama. Biti s njima ne samo u njihovim matičnim postrojbama, već ih pratiti i biti im duhovna potpora na svim mjestima gdje rade ono za što su pozvani,” rekao nam je o svojem pozivu pater Ivo Topalović, vojni kapelan u 93. zb Zemunik i dekan Splitskog dekanata. Stoga i ne čudi što je već u tri navrata bio dušobrižnik naših kontingenata u misiji ISAF u Afganistanu. Kao vojni kapelan 9. HRVCON-a u Afganistan je prvi put otišao 2007. godine, drugi put 2010., a treći je put bio vojni kapelan 18. HRVCON-a. U sklopu priprema dosta je naučio o Afganistanu i našoj misiji u toj zemlji i ni u jednom trenutku nije bilo pitanje želi li to nego hoće li moći. No, kratko mu je trebalo da se prilagodi. Afganistan je, kaže, lijepa zemlja. Ipak, prve slike koje naviru kad pripovijeda o svojim misijama su siromaštvo, glad i, nadasve, promrzla djeca s od hladnoće gotovo crnim stopalima, a opet radosna.

U takvoj su zemlji naši vojnici, kaže, zajedno s vojnicima iz drugih zemalja, nositelji mira ili barem pokušaja da se do mira dođe. S njima je dijelio njihove radosti, ali i teške trenutke. Odlazio je na teren jer je htio razumjeti svojeg vojnika “Ako mi vojnik kaže da mu je teško, htio sam osjetiti i vidjeti kolika je ta težina. Bitno je s njima biti kad je lako, ali i kad je teško, kad prolaze kroz poteškoće na terenu gdje rade, kad imaju poteškoće u obitelji koja je ostala miljama daleko ili prolaze neku svoju osobnu krizu.” Gotovo je svakodnevno bio u kontaktu s lokalnim stanovništvom, odlazio s našim vojnicima u sela. Uvijek su im nastojali pomoći koliko su mogli. Sve što su davali, davali su sa srcem, a to su stanovnici ratom ispaćene zemlje i osjetili. A tu je i uzimanje u obzir različitosti i njihovo prihvaćanje te nenametljivost. “Kod lokalnog stanovništva su Hrvati prepoznati kao spontani, otvoreni ljudi koji im pristupaju s poštovanjem i solidarnošću. Oni su jednostavno osjetili našu želju da im pomognemo i donesemo nešto dobro.”


I Afganistanci su, kaže, prema njima bili susretljivi i ni u jednom trenutku nije doživio nikakvu neugodnost. Prema njegovim riječima, veliku zaslugu za takav odnos imaju dobre pripreme u sklopu kojih se naši vojnici upoznaju s kulturom i običajima zemlje: “Ako ljudima želimo nešto dati, moramo puno znati. Sve aktivnosti u sklopu obuke provode se kako bi se oni koji odlaze u misiju upoznali s temeljima islama, običajima, načinom života ljudi u zemlji u koju odlaze i od velike su koristi.”

Koliko je duhovna skrb u misiji važna možda najbolje govori činjenica da i sve druge zemlje u svojim kontingentima imaju dušobrižnike. Suradnju s njima pater Ivo ocijenio je izvrsnom. Održavali su redovite tjedne sastanke, dogovarali aktivnosti. Bio je u svim dijelovima zemlje gdje su naši vojnici. Služenje misa, organizacija slavlja, blagoslovi, duhovni susreti bile su samo neke od njegovih dužnosti. A, kaže, bilo je i krštenja i sakramenta svete potvrde. “Bilo je to vrijeme u kojem smo zajedno rasli u vjeri.”

Svaki je boravak u Afganistanu za njega bio novo iskustvo, velika životna škola. Neizvjesnost, život u uvjetima potpuno različitim od onih iz kojih je došao, gdje se ljudi drukčije nose sa svakodnevnim poteškoćama. Velika je prednost i to što je upoznao sve pripadnike kontingenata s kojima je bio u misiji na čemu im je zahvalan: “Svaki svoj kontingent doživio sam kao svoju obitelj, zajednicu u kojoj sam se osjećao ugodno. Obitelj koja ima svoje radosti, ali i probleme koje smo dijelili i zajedno ih rješavali.”


Posebno ga se dojmila i solidarnost koju je vidio, spremnost darovati se za nešto ili za nekoga. “Oni koji to ne uspijevaju su u pravilu nezadovoljni ljudi,” kaže pater Ivo i napominje da bi bude li trebalo u misiju išao i ponovno. I to ne samo u Afganistan: “Bio sam spreman i spreman sam uvijek otići za našim čovjekom gdje god to bilo i biti duhovna potpora i svoje vrijeme darovati svakom našem vojniku, dočasniku, časniku i redarstveniku. Mislim da to treba biti sastavni dio života svakog vojnog kapelana.

 

Leida PARLOV, snimio Davor KIRIN

http://www.hrvatski-vojnik.hr/

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here