Antun Jozing – Istinite ratne priče s obale Kupe “KATA”

0
450

Došla je nova godina 1992. Prošao i siječanj, pa sa njim i najveća hladnoća. Veljača je pri kraju, zatoplilo je kao da je već proljeće, a pored svega toga, oko srca  nam nije ni malo toplije, jer su četnici još uvijek tu, preko Kupe. Nama domaćim braniteljima u pomoć dolaze postrojbe iz Zagreba i drugih mjesta, oni se mijenjaju odlazeći na predah, a mi, predaha nemamo.

Naši političari malo, malo, pa potpisuju primirja a naše komšije ni jedno jedino nisu ispoštovali. Stalno se prema nama puca, sad manje, sad više. Vraćaju se u selo pojedini stariji civili, a otišli su iz sela, da bi ostali živi. Pošto je, kao primirje, povjerovali su da se mogu vratiti, a od primirja ni P. Ostalo je u selu nekoliko ljudi, pa su skupa sa braniteljima trpjeli i granate i ranjavanja, a i veliku studen. Nisu htjeli ostaviti svoju kuću, a ni stoku. Tako je moja susjeda Kata ostala tu u selu. Cijelu zimu hranila je krave, svinje, guske i kokoši. Obitelj je nastojala svim silama, skloniti je odavde, ali ni govora, neće sve to ostaviti i gotovo. Kako se vrijeme proljepšalo, a ponestalo joj je kukuruza, odlučila je otići i nabrati ti ga. Njiva s kukuruzom nije daleko, a ostala je neobrana zbog stalne i žestoke pucnjave cijelu božju jesen. Nije mogla podnijeti da joj stoka gladuje, a i kao primirje je. Jutros zarana usamljeni pucnji vojnog snajpera proparali su jutarnji mir.  Nakon sat vremena prolazeći mimo njene kuće primijetim da leži na zemlji tamo blizu njive, sa nabranim kukuruzom  u tačkama. Pokraj nje leži kujica Đina i ne ostavlja je samu. Krenula je punih tački prema kući, a kada je izašla na čistinu, pogodi tu stariju ženu „junak četnički“. Njiva je udaljena odavde oko dvjesto metara, a nigdje zaklona. Pucao je zlotvor u tu stariju ženu, četiri ili pet puta, dok je nije pogodio. U uniformi sam, i ne smijem na čistinu i još ne znam je li ranjena ili ubijena. A onda mi se učini da se malo pomaknula, ali nisam u to sasvim siguran. Prišli su mi još neki branitelji i dogovaramo se što uraditi, ako odemo do nje sigurno ćemo stradati. Dok mi tražimo rješenje k nama je došao mještanin Toma i pita što se dogodilo? Kažem žena je pogođena, a mi ne smijemo k njoj. Na čistini je, i sigurno bi nas pobili jer smo u odori. Idem ja, kaže Toma, stariji je to čovjek  i šezdesetu je odavno prošao. Čekaj Toma, polako, bolje razmisli, jer bi mogao stradati. Spasit ću je pa makar me ubili. Ode Toma k njoj, a mi ostali paf. Skupilo se nas desetak branitelja i svi smo pripremili oružje, da odgovorimo vatrom, ako će pucali na njega. Ne pucaju, još ne pucaju. Stigao Toma tamo, sagne se do nje i kao da razgovaraju.  Trajalo je to par sekundi i evo ga nazad. Ranjena je u bedro kaže, ona ne može ustati, a ja je sam ne bi mogao nositi. Vidim to i sam, jer je mršav kao prut, a žena je punašna. Što nisi istresao kukuruz iz tački, stavio je u njih i dovezao je ovamo, predloži netko. Idem ponovo, odgovori on i krene. Stani Toma da se dogovorimo. Jedan od nas predloži da je ne vozi ovamo k nama, nego u kukuruz, pa onda prema cesti, tako će najprije biti u kakvom takvom zaklonu. Ondje će ih dočekati dvojica naših i preuzeti je od Tome.  Hoda Toma preko čistine, a mi zauzeli položaje i zaklone, pa s otkočenim oružjem spremni smo otvoriti vatru, ako oni od preko počnu pucati. Stigao Toma do nje, istrese klipove kukuruza na zemlju, a onda je uz popriličan napor posjedne u tačke. Vidim da je morao predahnuti od napora, a zatim uđu u kukuruze u onaj kakav takav zaklon, a za njima ode i njena kujica Đina.

Svi mi očekujemo pucnjavu, a pucnjave nema. Pod hitno je otpremljena u bolnicu i nadamo se spašena, a popili smo i pivo u Tomino ime, jer Toma je tada bio istinski junak i išao je tamo gdje se nitko od nas nije usudio. Pitao sam ga kako to, a Toma mi je odgovorio: „da, još kao curu sam je volio, a da joj to nikada nisam rekao, a svejedno mislim da je to ipak znala“. Rekao sam Tomi da je to bilo davno možda i prije 40 godina. Pa što onda, rekao je Toma, vrijeme s time nema ništa.

Zašto nisu pucali? Tko to može znati? Možda je njihov zapovjednik bio jedan od rijetkih sa savješću, a možda ga je bilo stid što njegovi „junaci“ pucaju u žene. Moja susjeda Kata nikada se nije do kraja oporavila. Rana nikada nije sasvim zacijelila, jer je bedrena kost bila jako oštećena. Od posljedica ranjavanja je i umrla.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here