DANI SLAVE, PONOSA I SUZA
S vremenskim odmakom od 22 godine nije lako vratiti se u one dane kad je Hrvatska u Majci svih bitaka slomila kralježnicu velikosrpskom terorizmu i stavila točku na bolesne osvajačke ambicije barbara s istoka.
Bilo je to vrijeme kad smo bili jedinstveni. Na svakom koraku osjećalo se kako dišemo skupa za Hrvatsku – ili se to (možda) samo tako činilo nama koji smo išli u rat za njezinu slobodu.
Pet godina okupacije gotovo trećine naše zemlje. Pet krvavih godina velikosrpskog terorističkog četničkog divljanja: ubijanje, palež, pljačke, silovanja, bezdušno razaranje, stotine tisuće protjeranih… genocid i etničko čišćenje…masovne grobnice…naše ucviljene majke u potrazi za sinovima i kćerima, sestre, u crnini i u suzama…djeca bez roditelja…ljudi bez domova i budućnosti…
I stisnuli smo zube onda kad se moralo i kad više nismo imali kud. Da bi preživjeli.
Teroristi su Hrvatsku držali gotovo punih pet godina (od 17. kolovoza 1990., do 5 kolovoza 1995. godine) razapetu, namećući joj rat i pokušavajući legalizirati svoju paradržavnu tvorevinu, protivno međunarodnom poretku i zakonima.
Na sve pokušaje mirovnih inicijativa (kojih je bilo na stotine, kako od državnog vodstva Republike Hrvatske i prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana tako i od međunarodnih institucija – uključujući i samu OUN), druga strana je odgovara s porugom i novim zločinima, drsko nastavljajući svoj koncept „ujedinjenja srpskih zemalja“ (okupirana hrvatska područja trebala su s okupiranim prostorima B i H, Srbijom i Crnom Gorom tvoriti tu zamišljenu „Veliku Srbiju“ sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Karlobag).
Čak niti za Hrvatsku sramotni i ponižavajući plan „Z-4“ nije bio dovoljan kao platforma za razgovore. Bolesne ambicije velikosrpskih zločinaca sezale su dalje i oni su ga glatko odbili, Nisu im bili dovoljni sasvim rječiti znakovi kojima su hrvatska država i njezino vodstvo davali do znanja kako se nećemo vječito miriti s ponižavajućim stanjem okupacije i terorističkog divljanja. Čak ni Bljesak nisu shvaćali ozbiljno, iako im oslobađanje okupiranog područja zapadne Slavonije trebala biti dovoljna opomena.
I na kraju, nakon propasti posljednjih pregovora (u kojima je posebno za tu prigodu odabrana „umjerena“ delegacija krajinskih terorista po tko zna koji put odbacila svaku mogućnost mira i normalizacije odnosa), bilo je očito da će Hrvatska morati podnijeti još jednu žrtvu i krenuti u oslobađanje vlastitog teritorija na jedini preostali način – silom.
Više od 16.000 žrtava u Republici Hrvatskoj, preko 8.000 u Bosni i Hercegovini, tisuće razorenih domova (i života), deseci tisuća invalida i traumatiziranih, tisuće silovanih žena i djevojčica, tisuće nestalih i mučenih po srpskim logorima, grozne posljedice genocida i etničkog čišćenja, tisuće srušenih kuća, razorene crkve, škole, bolnice, kulturno-povijesni spomenici, čitavi gradovi i sela sravnjeni sa zemljom, pokušaj zatiranja Hrvata i svakog traga njihovog postojanja na ovom ozemlju – to je krvava bilanca divljanja primitivne četničke rulje. Ali, ne smijemo zaboraviti ni ostale aktere – one koji su sjedili u Kninu, Banja Luci i Beogradu, one što su iz vojnih stožera „JNA“, političkih, akademskih i intelektualnih krugova osmišljavali to ZLO, ne smijemo zaboraviti niti Srpsku pravoslavnu crkvu koja je – to se mora otvoreno reći – bila rasadnik rasizma, šovinizma i naci-fašizma i predvodila bitke za „etnički čistu“ buduću „Veliku Srbiju“.
Naravno da ne likujemo nad njihovim porazom, ali pokazali smo gdje im je mjesto – njima i njihovim bolesnim idejama.
I zato nek paze.
Da ih ne bi opet (kao prije 26 godina) njihovi nalogodavci gurnuli u novu krvavu avanturu).
Jer, Hrvat je svoj na svome, i uvijek spreman braniti Dom, Rod i rodnu grudu, svoje mjesto pod suncem. Uzdajući se u Boga Svevišnjega.
Navik on živi ki zgine pošteno
Vječna slava svim našim vitezovima koji su svoje živote dali za jedinu nam, svetu hrvatsku Domovinu.
Počivali u miru Božjem.
Tekst napisao: Zlatko Pinter
