Klub veterana OKB-a Zagrebačke podružnice udruge ratnih veterana 2.gbr Gromovi
POVJESNICA
Padom Bjelovarske i drugih vojarni u ruke pripadnika ZNG dolazi oko 120 tenkova i borbenih vozila što je bio temelj za formiranje oklopno-mehaniziranih postrojbi do jačine bojne.
Zarobljena tehnika raspoređena je na prostorima Banovine i Moslavine kada se uvelike mobiliziraju vojni obveznici za rod oklopništvo koji su tu tehniku trebali opsluživati i staviti u punu borbenu funkciju. Snage ZNG i Mup-a čine maksimalne napore da zaustave nadiranje neprijatelja iz pravca Gline i Petrinje prema Sisku, Pokupskom i dalje prema Zagrebu.
Početkom listopada 1991. godine na Banijsko – Pokupskom ratištu već su bile formirane tenkovske satnije(čete) na prvoj liniji obrane Siska, jedna oklopno mehanizirana satnija(četa) na pravcu Pokupsko i jedna samostalna satnija(četa) na pravcu Pisarovina – Jamnička Kiselica, koje su bile pod zapovjedništvom Operativne zone Zagreb. U rajonu Hudog Biteka nalazile su se dvije samostalne satnije(čete) kao rezervne snage Glavnog stožera HV koje su u tehnici i ljudstvu predstavljale jačinu manjeg oklopnog bataljuna, koji nikada formalno nije formiran. Zadatak te postrojbe bio je u svakom momentu biti spreman za intervenciju u koliko bi došlo do problema sa napuštanjem vojarni u Dugom Selu, Jastrebarskom te na Plesu.
Smanjivanjem napetosti oko napuštanja vojarni 25. listopada 1991. godine GS HV donosi zapovijed da se u cilju jačanja borbene i vatrene moći u brigade ZNG oformi jedan oklopno – mehanizirani bataljun.
Jedan bataljun u sastav 1. brigade ZNG koji je obrazovan od dijela već postojećeg oklopno – mehaniziranog bataljuna kojem je priključena oklopno – mehanizirana jedinica iz sastava OG Posavina.
Drugi bataljun u sastav 2. brigade ZNG koji je obrazovan od Sisačke tenkovske čete, 55. oklopno mehanizirane čete u rajonu Pokupsko i preraspodjelom dijela borbene tehnike iz drugog OMb. Na taj način formirana je tadašnji oklopno – mehanizirani bataljun 2. „A“ brigade ZNG koji je raspoređen na prostoru Pokupsko – Farkašić – Dumače – Komarevo – Blinjski Kut.
U to vrijeme na frontu u Pokupskom djeluje 12 tenkova i 3 oklopna transportera, na frontu prema Glinskim Poljanama djeluje 8 tenkova i 4 oklopna transportera, a na području Komareva 8 tenkova i 2 oklopna transportera.
Budući da je bataljun djelovao na vrlo raširenom području, bilo je neophodno da se borbena tehnika popuni ljudstvom, formira zapovjedništvo, odjeljenje veze, odjeljenje LPRS – S – 1M i logistička baza. Zbog hitnosti situacije na Banijskom ratištu popuna je izvršena već početkom studenog.
U isto vrijeme neprijatelj osjeća da gubi kontrolu nad područjem zapadno od Siska i Petrinje te da postoji opasnost da se hrvatske snage probiju na desnu stranu rijeke Kupe kod Šišinca i Brkiševine te oslobode prostor izbijanjem u područje Viduševca nadomak Gline .Snage 2.A brigade grupiraju se sa zadaćom da šire mostobran u području Nebojana i ovladati prostorom između Petrinje i Gline.
Svjestan nastale situacije neprijatelj žestoko granatira položaje branitelja, a svakodnevno iz zraka granatira pontonski most u selu Letovanić.
Postrojbe pješaštva dolaskom oklopa pokušavaju brzo učiti zajednički djelovati protiv neprijatelja tako da su tijekom studenoga mjeseca 1991.godine sa više ili manje uspjeha usklađivana djelovanja pješaštva i oklopa tako da je to rađeno u stvarnoj situaciji na stvarnom neprijatelju u stvarnom okružju koji nije bio naklonjen napadaču.Hrvatske snage su bez obzira na to brzo učile.
Dana 12. prosinca 1991. godine započinje nova akcija širokih razmjera u kojoj je zadatak desnog krila našeg bataljuna bio da s Pokupske strane prijeđu rijeku Kupu i u suradnji s Sisačkom policijom počiste teren i krenu smjerom utoka rijeke Gline u rijeku Kupu. Početak napadne operacije prošao je vrlo uspješno jer je stvoren mostobran,više stotina bojovnika 102.brigade prešlo je rijeku ,10 tenkova prebačeno je na desnu obalu i sve to bez ozbiljnijih gubitaka.Neprijatelj je bio zatečen i nije uspio parirati snagama napadača.Kako je bilo hladno napadač je umjesto širenja mostobrana ostao u dolini rijeke u području prijelaza.Shvativši da im hrvatske snage nisu za vratom i da se nisu pomakle sa mostobrana neprijatelj otvara žestoku topničku vatru iz svog raspoloživog oružja na prostor naših snaga što djeluje na pripadnike 102. brigade koji su se počeli povlačiti nazad prema rijeci Kupi. Neprijatelj konstantno djeluje jakom vatrom po mostobranu. Snage oklopa povlače se prema rijeci Kupi na mjesto gdje su forsirali rijeku i zauzeli kružnu obranu u namjeri da podrže pješaštvo u proširenju mostobrana.Nažalost postrojbe na mostobranu nisu krenule u napad nego na izvlačenje sa istog. Tom prilikom jedna posada tenka je poginula jer je preduboko ušla u neprijateljski prostor bez zaštite pješaštva, jedan tenk je stradao u Slatini, a još 7 tenkova kasnije je uništeno s lijeve strane Kupe kako ne bi pali u ruke neprijatelju. Tada je od tehnike još izgubljen jedan kamion i jedno zapovjedno vozilo.
Nakon te akcije smijenjeni su neki zapovjednici među kojim i zapovjednik Oklopnog bataljuna Ivan Čeak. Na njegovo mjesto imenovan je Zdenko Kardum i tada počinje druga faza života oklopno – mehanizirane bojne.
Krajem siječnja 1992. godine od Operativne zone Zagreb dobivamo zapovijed da se Samostalna pisarovinska oklopno – mehanizirana bojna priključi s tehnikom i ljudstvom u oklopno – mehanizirani bataljun. Za to vrijeme počinje reorganizacija postrojbe. Posadama koje su već mjesecima na Pokupsko – Banijskom ratištu omogućeno je da prema vlastitom nahođenju i mogućnostima odluče žele li ostati u jedinici. Budući da je većina ljudi u bataljunu bila srednjih godina s obiteljskim obavezama i problemima, a sukladno zapovijedi predsjednika Republike to je bilo omogućeno, demobiliziran je veliki broj boraca, a istovremeno se pristupilo mobilizaciji novih vojnih obveznika. Istovremeno počeli su dolaziti i vojnici koji su pobjegli ili su pušteni iz JNA a nisu do kraja odslužili rok.
Eskalacijom sukoba odlučeno je da se od postojeće formacije bojne formiraju taktičke grupe koje nakon obuke i upoznavanja s tehnikom odlaze na položaje širom Hrvatske kao pridodati vodovi, a ostaju i nadalje u sklopu oklopno – mehanizirane bojne.
Krajem ožujka 1992. godine jedan dio jedinice odlazi kao pomoć već stacioniranim jedinicama u obrani na pravcu Sunje, a drugi dio bojne na šibensko – kninsko bojište kako bi spriječio prodiranje neprijatelja iz Hercegovine prema Jadranskom moru.
U lipnju dijelovi postrojbe odlaze na Dubrovačko ratište, dok je jedna tenkovska satnija upućena na bojište u Bosansku posavinu.
Tijekom boravka na Dubrovačkom ratištu postrojba je bila podijeljena u dvije skupine. Dok se jedna skupina nalazila na borbenim položajima u selu Ivanjica drugi dio postrojbe nalazio se na odmoru u objektu hotela „Belvedere“. Zapovijedi smo dobivali od zapovjedništva 163. brigade gdje smo bili pridodati. Tijekom borbenih djelovanja s Vlaštice bilo nam je pogođeno jedan BVP M 80, dok posada nije imala gubitaka.
Dana 10. rujna 1993. godine oklopna boja izlazi iz vojarne i zaposjeda položaje kod Sunje, Komareva N. Praćnog, Moščenice; Vurota, Međurača, Sv. Katarine i Šišinca s kojih su izvršena djelovanja po neprijateljskim snagama i vojnim ciljevima na području Petrinje, selo Gora, selo Gornje i Donje Jame, Stankovaca, Gračanice i Šišinca.
Mehanizirana stanija zaposjela je položaje na Šestanj brdu dok im je s lijeve strane bila 1. pb, a s desne 12. dp.
ZM oklopne bojne nalazilo se u selu Međurače. Na navedenim položajima postrojba ostaje do prosinca 1993. godine kada se vraća u matičnu vojarnu u Dugom Selu.
Tijekom djelovanja u Zadarskom zaleđu oklopna bojna sudjelovala je s dijelovima1. pb, 2. pb, te 4. gbr.
Za vrijeme operacije „Bljesak“ oklopna bojna bila je raspoređena na autoputu kod sela Vrbovljani i to tenkovski vod M – 84, tenkovski vod M – 55 i mehanizirani vod s zadaćom: izvršiti proboj s prvim HGZ u pravcu Okučana. Tijekom napredovanja vod tenkova M – 84 biva upućen prema Jasenovcu i Uštici s zadaćom zatvaranja boka, sprečavanja neprijateljskih snaga s područja BiH i uništenja pontonskog mosta na rijeci Sava.
U operaciji „Oluja“ zadaća oklopne bojne je na glavnom smjeru napada brigade uz sudjelovanje s pješačkom bojnom pružiti potporu napadu i potisnuti neprijatelja sa prednjeg kraja obrane. Cilj zadaće bio je izbijanje na državnu granicu pored Dvora na Uni i spajanje s snagama Armije BiH. Snage na pomoćnom smjeru napada (Moščenica – Petrinja) pretrpjele su gubitke te je u borbi uvedena pričuva ZPZ (tenkovski vod M-84). Veći dio tenkovske satnije raspoređen je na pomoćnom pravcu napada brigade, a jedan manji dio (2. tenka s posadama) upućen je na područje Sunje pod zapovjedništvom satnika Kolića i pridodat je 17. dp.
Snage oklopa pridodane su pješačkim bojnama u izvođenju napadnih bojnih djelovanja.
Tenkovi i transporteri tijekom gonjenja neprijatelja po dubini teritorija služile su i za prijevoz pješaštvu kao tenkovski desant.
Tijekom provedbe operacije Una snage oklopa vršile su neposrednu potporu pješaštvu prilikom napada sa nasilnim prijelazom preko rijeke Une.Složeni meteo uvjeti u samoj dolini rijeke uslijed magle utjecali su na vrijeme i efikasnost potpore sa obje suprotstavljene strane.Oklop nije prelazio na desnu obalu rijeke zbog plitkoga mostobrana i velike brzine rijeke.
Tijekom Domovinskog rata iz oklopne postrojbe život je dalo 19 pripadnika.
Tijekom Domovinskog rata u oklopnoj bojni 2.gbr zapovijedali su:
Zapovjednik:Ivan Čeak,Zdenko Kardum,Srećko Panežić,Veljko Novak,Tihomir Kundid
Zamjenik:Darko Domazetović,Tihomir Kundid.
