|

Uloga 2. gbr Gromovi u oslobađanju „Glinskog džepa“

Dana 21. listopada 1991. zapovjednik Operativne grupe za Sisak i Baniju  Božo Budimir izdaje zapovijed postrojbi za izvršenje napada na selo Vratečko prema Slani i Glinskoj Poljani kao glavni pravac napada, a na pomoćnom pravcu napada sela Donje Mokrice, Srednje Mokrice i Međurače.

U napad se krenulo 22. listopada 1991., iznenadilo neprijatelja i u nekoliko sati pripadnici 1. pješačke bojne oslobodili su desetak kilometara hrvatskog prostora. Oslobođena su sela na pravcu od Novog Farkašića prema Vratečkom, Slani i dio Glinske Poljane, a pravcem napada iz sela Dumače oslobođeno je selo Međurače. Po prvi puta u Domovinskom ratu upoznaju se gardisti iz svih bojni Brigade koji trebaju u zajedničkom djelovanju pokazati snagu i odlučnost te osposobljenost za napadna djelovanja.

Padanjem mraka, s jačim uporištem u selu Glinska Poljana, neprijatelj zaustavlja napredovanje gardista koji se zbog boljeg položaja izvlače u selo Slana gdje zauzimaju položaje i čekaju daljnju zapovijed. Toga dana, 22. listopada smrtno stradava gardist Dražen Horvat u Glinskoj Poljani, a u Novom Farkašiću smrtno stradava Mladen Šestić. Od toga dana pa do 14. studenoga neprijatelj, revoltiran porazom i izgubljenim položajima, svakodnevno razornim topništvom granatira sela od Letovanića do Slane. U tim teškim danima, 28. listopada, smrtno stradavaju Željko Flis i David Kukovec, a 12. studenoga Ivica Boban.

Početkom studenoga sve raspoložive snage 2. “A” brigade pregrupiraju se i ojačavaju svoju poziciju za daljnje oslobađanje okupiranih sela između Petrinje i Gline. Brigada dobiva 14. studenoga zapovijed da s ostalim postrojbama napadne neprijatelja u smjerovima koji vode na komunikaciju Petrinja – Glina te u konačnici presječe tu komunikaciju. Neprijatelj je bio dobro ukopan te je proboj gardista bio znatno otežan. Toga dana smrtno su stradali Ivan Šestanj na Šestanj brdu, Darko Ivanković u selu Međurače te Tomo Puškarić u Slani, a petnaest je gardista ranjeno. Tijekom svih tih dana, dolaskom preko Kupe pa do polovice prosinca, neprijatelj je svakodnevno tukao položaje gardista svim raspoloživim sredstvima te u mnogo navrata pokušavao tenkovsko-pješačke napade. Ohrabreni gardisti uzvraćali su neprijatelju pojedinim diverzantskim napadima kako bi mu nanijeli značajnije gubitke u ljudstvu. Ivan Knežević smrtno je stradao 7. prosinca, a 9. prosinca Darko Pantlik u Međuračama.

Pod vodstvom Zapovjedništva OG SiB (Operativna grupa za Sisak i Baniju) nekoliko pripadnika 1. i 2. pješačke bojne Brigade  na čelu sa zapovjednikom Željkom Ćubelom, 7. prosinca 1991., uz dogovoreni susret, nalaze se s predstavnicima JNA koji su tražili prekid borbenih sukoba. U tim pregovorima dogovorena je predaja tijela poginulog Željka Marčeca i prelazak tridesetak vojnika JNA na hrvatsku stranu. Ročni vojnici koji su prešli na hrvatsku stranu (bataljun iz Kumanova) prevezeni su u Sisak i pušteni kućama.

Napadna operacija Vihor izvedena je od 12. do 15. prosinca 1991. na bojištima zone odgovornosti Operativne grupe za Sisak i Baniju i Operativne grupe HV-a Zagreb. Glavni smjer napada bio je Brkiševina– Stankovci – Viduševac, a na lijevom krilu napad snaga 2. “A” brigade Glinska Poljana – Graberje. Dana 12. prosinca 1991. započinje napadna operacija u kojoj je zadaća 102. brigade ZNG-a, SJP Sisak i Tenkovske satnije Oklopno-mehaniziranog bataljuna 2. “A” brigade bila forsiranje rijeke Kupe, stvaranje mostobrana u selu Stankovci, oslobađanje terena i što prije izbijanje u područje Viduševca kod Gline. Smjerom Pokupsko – Taborište – Viduševac napad je trebao provesti OG Zagreb čije snage nisu  uspjele prijeći rijeku Kupu. Početak napadne operacije  Operativna grupa za Sisak i Baniju  na tom smjeru prošao je vrlo uspješno jer je tijekom noći i jutra SJP Sisak stvorio mostobran. Više stotina gardista 102. brigade prešlo je rijeku Kupu. Deset tenkova prebačeno je na desnu obalu, sve bez ozbiljnih gubitaka. Neprijatelj je bio zatečen i nije uspio parirati snagama napadača. Međutim, napadač je umjesto širenja mostobrana ostao u dolini rijeke u području prijelaza. Shvativši da im hrvatske snage nisu za vratom i da se sporo miču s mostobrana, neprijatelj je otvorio žestoku topničku vatru po snagama napadača, što je djelovalo na pripadnike 102. brigade koji su se počeli povlačiti prema rijeci.

Neprijatelj je konstantno djelovao jakom vatrom po mostobranu. Snage oklopa ostaju bez zaštite pješaštva i povlače se prema rijeci Kupi na mjesto gdje su forsirali rijeku i zauzeli kružnu obranu u namjeri da podrže pješaštvo u proširenju mostobrana. Tom je prilikom uništen jedan tenk s posadom kod Stankovaca jer je ostao bez zaštite pješaštva. Jedan je tenk stradao u Slatini, a ostali su tenkovi uništeni kasnije s lijeve strane Kupe kako ne bi pali u ruke neprijatelju.

Iz sastava Tenkovske satnije život su izgubili Siniša Janjić, Damir Pokić, Damir Sajko i Pave Žgela. Postrojbe 102. brigade i SJP-a izvukle su se s mostobrana. Istoga dana u popodnevnim satima na smjeru napada Brigade, započinje akcija ovladavanja neprijateljskim položajima na brdu na kojem je groblje i kapelica svete Katarine.

Snage JNA bile su nadmoćnije na crti bojišta, dobro utvrđene i zapriječene minskim poljima, a u obrani Svete Katarine koristili su kapelicu i grobove kao streljačke zaklone. Sve snage neprijatelja bile su pod zapovjedništvom 592. motorizirane brigade. Ojačanja su dovodili iz Kumanova (Makedonija). Na smjeru napada Brigade djelovale su sve tri pješačke bojne uz potporu oklopa pod zapovijedanjem Drage Matanovića. Tijekom teških dvodnevnih borbi, uz velike napore, neprijatelj je slomljen i prisiljen na povlačenje sa Svete Katarine i iz Glinske Poljane. Dana 12. prosinca, u žestokom sukobu poginuo je Mladen Kušar, a više je gardista ranjeno. Snage Brigade 14. prosinca zauzimaju položaje kod Svete Katarine. Ubrzo ulaze i u dio sela Glinska Poljana. Pod okriljem noći neprijateljska je vojska pobjegla, ostavljajući za sobom svoje mrtve vojnike i sredstva ratne tehnike. Bio je to vrijedan ratni plijen za Brigadu. Izgubivši položaje, neprijatelj je zbog nemoći neprekidno granatirao položaje gardista. U tim napadima poginuo je Milan Turkalj, a više je gardista ranjeno. Zbog neuspjeha na desnom krilu napada na smjeru prema Viduševcu, nisu nastavljena napadna djelovanja ka Graberju. Dana 31. prosinca 1991. od neprijateljske tenkovske granate u podrumskim prostorijama smrtno su stradali Ante Salapić, Božo Perković, Željko Drmić i Zoran Breškić, a 2. siječnja 1992. Slađan Tadić u Glinskoj Poljani.

Postrojbe Brigade dočekale su 3. siječanj 1992. godine u Slani i Glinskoj Poljani kada je potpisan Sarajevski sporazum o prekidu vatre i borbenog djelovanja. Prvi su se put obje strane uglavnom pridržavale potpisanog. Pripadnici Brigade, vršeći smjene po bojnama, drže dostignute položaje do početka ožujka 1992. godine.

U obrani i oslobađanju “glinskog džepa”, razbijene su neprijateljske elitne postrojbe, zarobljeni prvi tenkovi i prvi puta oslobođen hrvatski okupirani teritorij na Banovini koji je mnogo značio braniteljima za moral, hrabrost i još veću želju za oslobođenjem svih okupiranih dijelova Republike Hrvatske.

tekst/foto: Monografija 2. gbr Gromovi

Odgovori