Što uopće misliti o onima kojima uza sve dokumente, fotografije i videozapise, treba presuda Haškog suda da bi shvatili da Knin nije bio razoren, da Gotovina i Markač nisu zločinci…? Što misliti o onima koji neistinama i poluinformacijama već 15-ak godina neprestano truju medijski prostor u Hrvatskoj?

Oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču od životnog je značaja za same generala, a u političkom smislu od ogromnog je značaja za Hrvatsku. Ona je moralna satisfakcija generalima i njihovim obiteljima za sve ono što su pretrpjeli ovih godina, kada su bili žrtve nepravde. No, ona ne mijenja sliku povijesti, kako se ovih dana navodi u medijima, jer povijest se ne piše na temelju sudskih presuda, nego na temelju cjelovitog uvida u izvore. Bez obzira na sudsku presudu, a uz suosjećanje s obiteljima žrtava, posebice nevino ubijenih civila, činjenica je da spomenuti generali nisu zločinci, činjenica je da Knin nije ni prekomjerno ni neselektivno granatiran i činjenica je da Hrvatska ‘Olujom’ nije provela ‘udruženi zločinački pothvat’, odnosno da nije odgovorna za odlazak srpskoga stanovništva iz Hrvatske. Za to, kao i za nužnost pokretanja oslobodilačke vojno-redarstvene operacije kao jedinog mogućeg rješenja problema okupiranog teritorija Republike Hrvatske, u kojoj su, nažalost, neizbježene i civilne žrtve, odgovorna je isključiva politika srpskog vodstva. Dakako, uz takvu politiku, za incidente i ubojstva srpskih civila odgovorni su i neposredni počinitelji zločina, no to sigurno nisu zapovjednici hrvatske vojske i policije, ni tadašnja hrvatska politika koja je učinila sve što je mogla u onakvim okolnostima da civilne žrtve budu što manje. Primjerice, u akciji pod nazivom ‘Spasimo život’, pokrenutoj nakon ‘Oluje’, na oslobođenom području zbrinuto je 10.594 osoba, od toga 70,4% Srba. Nevjerojatno je kako oni koji i dalje prozivaju Hrvatsku da je odgovorna za odlazak Srba s toga područja zanemaruju kontekst vremena i povijesne izvore, posebice odluke srpskog vodstva, samozvane referendume, izjave da neće živjeti ‘u bilo kakvoj hrvatskoj državi’ ili, primjerice, činjenicu da je hrvatsko Podunavlje tijekom mirne reintegracije, dakle bez obzira na prestanak borbenih djelovanja i garancije međunarodne zajednice, napustilo 77.316 osoba srpske narodnosti, od ukupno 128.316 stanovnika na tom području (dakle, više od 60% Srba na tom području).

Nažalost, mnogi su podlegli autoritetu institucije, odnosno tezama Haškog tužiteljstva, iako bi trebali priznavati samo autoritet činjenica. Što uopće misliti o onima kojima uza sve dokumente, fotografije i videozapise, treba presuda Haškog suda da bi shvatili da Knin nije bio razoren, da Gotovina i Markač nisu zločinci…? Što misliti o onima koji neistinama i poluinformacijama već 15-ak godina neprestano truju medijski prostor u Hrvatskoj?

Tako dopisnik iz Italije i sada moralizira o tijesnoj većini u žalbenom vijeću prilikom donošenja odluke o odbacivanju prekomjernog granatiranja, ne bi li dokazao kako je pravomoćna presuda dvojbena, opet zanemarujući činjenicu da fotografije, video zapisi i pisani izvori, čak i oni srpske strane, jasno pokazuju da je o tome besmisleno raspravljati. To je isti onaj dopisnik, koji nas je nakon prvostupanjske presude pokušao uvjeriti kako je ‘čista matematika’, odnosno smanjenje broja Srba u Hrvatskoj s oko 12 % na oko 4,5 %, dokaz da je Hrvatska počinila etničko čišćenje i da svi koji govore suprotno – lažu, bezobrazno zaboravljajući činjenicu da brojeve u historiografiji treba znati analizirati, odnosno odrediti uzroke i posljedice njihova smanjenja ili rasta. Naravno da spomenuti dopisnik ne uvažava relevantne izvore koji objašnjavaju razloge takvoga smanjenja broja, a s kojima bi morao biti upoznat ako piše o toj temi, te da ga ne zanima povjesni kontekst i cjelovit prikaz toga povjesnog razdoblja, no to mu ne smeta da optuži Hrvatsku za etničko čišćenje. Kao da je ‘Odluku Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj evakuaciji’, donesenu 4. kolovoza 1995. u 16.45 sati (broj: 2-3113-1/95), potpisao Franjo Tuđman, a ne predsjednik Republike Mile Martić (odluka je potom ‘ovjerena u Glavnom štabu SVK u 17.20 sati’).

I u ponedjeljak je u večernjoj emisiji HTV-a rečeno, primjerice, da hrvatska država nije ništa poduzela da kazni počinitelje, odnosno da nitko nije osuđen za zločine počinjene nad srpskim civilima u ili nakon ‘Oluje’, iako je do 1999. ‘pravomoćnom presudom za ubojstvo na kazne zatvora od 1 do 15 godina’ osuđeno 12 osoba: Zvonimir L., Miloš M., Dane K., Mario D., Veselko B., Zoran Š., Darko S., Ivica L., Ivica S., Ivica D., Mirsad N., Robert S., a na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina osuđen je Perica Č. Istodobno, vođeni su postupci zbog kaznenog djela ubojstva u selu Varivode, Gošići i Očestovo, a protiv osoba koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i neposredno nakon ‘Oluje’ (pljačka i palež) na hrvatskim sudovima do rujna 1999. na odgovarajuće kazne osuđene su 1492 osobe hrvatske nacionalnosti.

Ogledalo licemjerja

U toj je emisiji, pravednik s brkovima, koji ovih dana telefonom iz Zagreba tješi Savu Štrpca, ucviljenog zbog propalog plana da Hrvatsku proglasi zločinačkom tvorevinom i tako izbori legitimitet za ‘Republiku Srpsku Krajinu’, ispalio u medijski prostor novu dezinformaciju, otprilike – ‘da se ubojstva ostale djece u Hrvatskoj ne mogu usporediti s ubojstvom ubijene Aleksandre Z., jer su stradala u granatiranju’. Ubojstvo djevojčice Aleksandre i njezine majke stravičan je zločin, s kojim se hrvatsko društvo suočilo i osudilo ga, no čovjek koji se bavi pitanjem ljudskih prava i žrtava u Domovinskom ratu, ako to ne radi selektivno, trebao bi znati i napokon javno reći da to nije jedini primjer tako brutalnog ubojstva, primjerice, da su djeca Dario (rođ. 1986.) i Tomislav (rođ. 1989.) J. ubijeni u studenom 1991. u selu Kostrići, da je u pokušaju izlaska iz opkoljenog Vukovara 18. studenoga uhićen i hladnim oružjem ubijen 13-godišnji Igor Č., da su djeca Slobodan (rođ. 1981.) i Goran (rođ. 1987.) Č. ubijena 18. siječnja 1992. u Erveniku hicem iz puške, a tijela su im potom zapaljena… Ubili su ih pripadnici srpskih postrojbi. Zar je problem spomenute zločine staviti u istu rečenicu? Zar je problem, prilikom prozivanja za Varivode, Grubore i Gošiće, u istoj rečenici spomenuti naselja Antin, Antunovac, Baćin, Balinci, Beli Manastir, Berak, Bilje, Bogdanovci, Bruška, Bučje, Cerić, Cetingrad, Čakovci, Čanak, Četekovac, Ćelije, Dalj, Donji Čaglić, Drežnik, Drniš, Erdut, Ernestinovo, Ervenik, Glina, Glinsko Novo Selo, Glinska Poljana, Grabovac, Gređane, Hrvatska Kostajnica, Hum, Ilok, Ivanovo Selo, Jankovci (Novi i Stari), Jasenice, Joševica, Kijevo, Korlat, Kostrići, Kraljevčani, Kusonje, Lipik, Lisičić, Lovas, Lovinac, Maja, Marinci, Medviđa, Mikluševci, Mohovo, Nadin, Negoslavci, Okučani, Pakrac, Pakrački Vinogradi, Petrinja, Pecki, Petrovci, Plavićevac, Poljanak, Saborsko, Selište, Skela, Smilčić, Smoljanac, Slunj, Sonković, Sotin, Struga, Svinjarevci, Široka Kula, Škabrnja, Šopot, Tenja, Tordinici, Tovarnik, Vaganac, Viduševac, Voćin, Zemunik Donji, i druga stratišta diljem Hrvatske, na kojima su zlostavljani i ubijeni hrvatski branitelji i civili? Kad se navode neprocesuirani zločini nad Srbima, zar je problem spomenuti koliko je neprocesuiranih zločina nad Hrvatima, primjerice za 145 masovnih grobnica u kojima su žrtve srpskih zločina, pa da se vidi je li to zbog nacionalnosti žrtava ili zbog nećeg drugog? S obzirom na to da bi se trebali držati načela da sve žrtve zaslužuju pijetet, a posebno ubijena djeca, bez obzira na njihovu nacionalnost, kako je moguće da su u medijima u Hrvatskoj spomenuti zločini neravnomjerno zastupljeni?

Tragikomično je gledati ovih dana rad uredništva pojedinih tiskovina koje su dan nakon donošenja oslobađajuće presude svoje novine omotali posterom Ante Gotovine, a na dan izricanja presude na naslovnici tih novina nije bilo ni slova o tome, kao da je riječ o nekoj privatnoj parnici u Haagu, a ne o događaju od iznimnog nacionalnog značaja. Da ne spominjem što su pojedinci pisali i govorili, a kako danas govore… Posebno su licemjerni oni koji su nakon izricanja drakonske prvostupanjske presude u travnju 2011. prozivali sve koji nisu prihvatili takve presude Haškog suda „da nisu sposobni suočiti se s prošlošću“, a generalima su javno poručili da ‘još nije kasno da se pokaju’. Tada su takve presude za njih bile ‘pravične’, a sada su ‘skandalozne’, iako je riječ o istom sudu čiju su objektivnost i stručnost dizali u nebo i predstavljali kao neosporni autoritet. Nevjerojatno je da su pojedini mediji vodstvima raznih nevladinih udruga, upitne stručnosti kad je riječ o Domovinskom ratu, u zadnjih 10-ak godina posvetili toliko prostora. Oni su odgovorni za pokušaj da se raznim poluinformacijama i netočnim podacima teze haških tužitelja o ‘Oluji’ u Hrvatskoj prihvate kao konačna istina. Njihovi pokušaji danas su ogledalo licemjerja, kao što je knjiga ‘Gotovina – stvarnost i mit’ (Zagreb, 2010.), spomenik svim lešinarima, čiji je cilj opravdati unaprijed zadani zaključak, a ne povijesna istina.

Mnogi od njih ni ovih dana ne kriju svoj jal. Tako ona veličina od pjesnika, osebujne frizure, zamjera Hrvatima ‘da više vole generale nego pjesnike’. Onome koji je svojim umijećem pisanja dobio značajne nagrade, ako je sitne duše, zaista mora biti teško pomiriti se s činjenicom da bi njemu, kao čovjeku, zapljeskao tek poneko, možda članovi obitelji i pokoji kolega (vjerojatno ne iz iste redakcije). On neće ili ne može razumijeti da milijuni Hrvata i građana Hrvatske vole Antu Gotovinu i Mladena Markača zbog njihovih ljudskih kvaliteta i svega dobroga što su učinili za Hrvatsku, a ne zbog toga što su generali… Onog drugog pisca, komedijaša sa šeširom, generalova imenjaka, kojeg ljudi u Hrvatskoj shvaćaju toliko ozbiljno, koliko i njegovu izjavu o ‘jednoj ozbiljnoj međunarodnoj pravosudnoj instituciji’, ne treba ni komentirati. To je ona dobričina koja nogometašu Zvonimiru Bobanu ne može oprostiti što je diplomirao povijest, pa kako će se onda pomiriti s činjenicom da će jedan general ‘oskudnog općeg obrazovanja’ – kako ovih dana ističu zabrinuti ‘intelektualci’ – ostati upamćen kao važan sudionik najsjajnijeg razdoblja hrvatske povijesti, a da se njega i svih takvih ‘intelektualaca’ za koju godinu skoro nitko neće sjećati. Ne znam tko su to ‘mi’ u njegovoj izjavi da ‘smo mi u Hrvatskoj jedanaest godina trpjeli zbog generalovih postupaka’ i tko je to zapravo trpio, s obzirom na to da se spomenuto ‘mi’ neki dan jasno i masovno očitovalo po trgovima hrvatskih gradova što misle o generalima i koliko njima zamjeraju za desetljeće trpljenja… Čudno ili ne, oba spomenuta pisca kolumnisti su istih novina.

Brbljanje i pravda

Da ne bi bilo zabune, zato što smatram da svi počinitelji zločina trebaju biti kažnjeni, postojanje sudova za ratne zločine i dalje smatram civilizacijskim iskorakom, ali pod uvjetom da uvažavaju činjenice i pravila ratovanja, da ne djeluju politički, da znaju razlikovati uzroke od posljedica i da se jasno odrede prema agresoru, jer se samo kažnjavanjem agresora može preventivno djelovati na sprječavanje novih ratova, odnosno agresija. A to sigurno nije Haški sud, jer za to ni nema mandat. Stoga ću ponoviti ono što sam rekao na promociji izdanja našega Centra 9. studenoga 2012., dakle prije izricanja pravomoćne presude, da ne prihvaćanje onakve prvostupanjske presude nije pitanje odnosa prema Haškom sudu, nego pitanje odnosa prema činjenicama, te da prihvaćanje onakvih objašnjenja u presudi ne bi bilo ‘suočavanje s prošlošću’, nego pomirba s nepravdom! Izricanje onakvih drakonskih kazni usprkos očitim činjenicama koje nisu uzete u obzir, mnogi su s pravom doživjeli kao političku odluku. Pod dojmom takve presude i procesa vezanih uz Srebrenicu, Vukovar, Dubrovnik i generala Mladića, odnosno zbog propusta u svom radu i vidljivog taktiziranja, koje se može opisati kao politikanstvo, smatrao sam da sve kozmetičarke svijeta neće moći uljepšati Haško lice pravde. Ni ova pravomoćna presuda, koju smatram pravednom, neće znatnije ublažiti takvo mišljenje, jer Haški sud zbog prevelikih ambicija, a površnog rada svoga tužiteljstva ne može opravdati očekivanje da će njegovim presudama pravda biti zadovoljena. Može li se, primjerice, opravdati pokušaj haškog tužiteljstva da presudama nevinim ljudima zadovolji statistiku, odnosno može li se nepravednim presudama, kakva je bila prvostupanjska presuda generalima Gotovini i Markaču, postići pravda i ispuniti jedna od (političkih) zadaća Haškog suda – pomirenje u regiji? Može li se sud koji više godina drži nevine ljude u zatvoru bez prava na odštetu smatrati pravednim?

Može li se zanemariti činjenica da spomenuti Haški sud nije podnio tužbu protiv zapovjedništva JNA (Veljko Kadijević, Života Panić, Blagoje Adžić …), čak ni za razaranje Vukovara i pokolj na Ovčari, i reći da je taj sud ‘bio uspješan u procesuiranju onih koji snose najveću odgovornost za najteže zločine počinjene tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji’, kao što je to nedavno izjavio glavni tužitelj? Kakva je to pravda kad se generalu Mladiću sudi za zločine počinjene u BiH, ali ne i za zločine u Hrvatskoj? Kakva može biti vjerodostojnost tužiteljstva, pa onda i suda koji na temelju nejednakih kriterija tužiteljstva donosi osuđujuće presude (poput prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču), koje tvrdi da je Knin prekomjerno granatiran, a to isto ignorira kad su u pitanju Vukovar, Vinkovci, Osijek, Županja, Nova Gradiška, Novska, Sisak, Karlovac, Slavonski Brod, Lipik Pakrac, Daruvar, Gospić, Otočac, Zadar, Šibenik, Dubrovnik i brojna druga naselja? Netko je već rekao da je to ruganje pravdi i stanovnicima spomenutih gradova. To smo ‘brbljali’, kako nas proziva sveznajući sveučilišni profesor Žare P., prije ove pravomoćne presude, pa ćemo ‘brbljati’ i dalje. Za sve bisere koje je on prosuo po medijima u Hrvatskoj u posljednjih 15-ak godina, posebice o ‘Oluji’, primjeren je puno teži glagol od ‘brbljati’. Nije problem pogledati što je sve netko govorio i pisao… Sve ovo samo pokazuje koliko su u krivu svi koji traže da se ‘zvanična historija o ratovima u SFRJ’ temelji na haškim presudama, te koliko bi tako pisana povijest bila površna i neprecizna. Ovu završnu rečenicu napisao sam s mislima na proces šestorici Hrvata iz BiH koji se također vodi u Haagu, a u kojem je tužiteljstvo u svojoj završnoj riječi također izreklo neke teze koje su besmislene, poput spomenutih teza iz prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču.

www.dnevno.hr