Autor: Iva Rebac, 24 sata
Hrvatski vitez Predrag Matanović, rođen na današnji dan 1969. jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata. Poginuo je u Oluji. Njegovi prijatelji i suborci pričaju o legendarnom zapovjedniku.
Predrag Matanović, brigadir Hrvatske vojske, ratni zapovjednik u Domovinskom ratu i dragovoljac od prosinca 1990. kad se prijavio u MUP, bio je, slažu se svi koji su ga poznavali istinski i cijenjeni vođa koji je volio pravičnost. Bio je izuzetno hrabar čovjek, a svaka njegova akcija bila je iznimni borbeni pothvat ili junački čin. Poginuo je u Oluji 4. kolovoza 1995. godine vodeći svoju postrojbu u napad na jednom od pravaca napada 2. gardijske brigade “Gromovi” u mjestu Koloniji, na ulazu u Petrinju, samo kilometar i pol od obiteljske kuće. Imao je tek 26 godina.
Prije godinu i pol pukovnik Predrag Matanović, rođen na današnji dan 1969. u Sisku, dobio je svoju ulicu u Petrinji, a njegovo ime nosi vojarna u Petrinji.
Živio je za svoje ljude
Ratnik, borac, heroj, poštenjačina i čovjek velika srca – tako Matanovića opisuje njegov veliki prijatelj i suborac Mate Damjanović. Upoznao je Predraga još u školi, zbližili su se kroz sport. Na početku su obojica, kaže nam, bili u specijalnoj policiji a onda je Predrag prešao u ZNG. Prošli su dosta terena zajedno, bili rame uz rame, zajedno gledali “smrt u oči”
– On je bio najbolji od najboljih u svakom pogledu. Sve je oko sebe obasjavao svojom hrabrošću i plemenitošću. Živio je za svoje ljude, imao je nešto urođeno u sebi što nikad nisam vidio kod nikoga, nešto zbog čega su ga svi bespogovorno slijedili. Nije znao za strah, uvijek je bio prvi, bio je uzor svakom ratniku – kaže nam Damjanović
Ni ranjavanja ga, ističe, nisu zaustavila. A prošao je sva ratišta, od Dubrovnika do Slavonije.
– Dečki su ga obožavali i htjeli svugdje ići za njim. On nije govorio: “Idite to napravite” nego “Za mnom”. Nikad nije ostavio svog čovjeka na terenu, o njima se brinuo kao otac – kaže Damjanović kojem je Predrag dan prije nego je poginuo 4.kolovoza 1995. godine kazao: Brate, čuvaj mi Nataliju i sina.
– Kao da je predosjetio da će mu se nešto dogoditi. Supruga Natalija mu je tada bila u visokom stupnju trudnoće, rodila je mjesec dana nakon što je poginuo – ističe Damjanović te dodaje kako je Predrag ranjen u ruku nekoliko sati prije nego će poginuti, ali nije htio ići u bolnicu.
– A onda granata, ma jedan mali sitni geler prošao je ispod pazuha i usmrtio ga. Imao je pancirku na sebi ali eto….sudbina je tako htjela – kaže nam Damjanović kojem je i danas, a prošlo je više od 20 godina od Predragove pogibije, teško pričati o smrti bliskog prijatelja.
‘Primjerom je pokazivao kakvi trebamo biti’
Oliver Mioković poznavao ga je još od srednje škole. Bili su vršnjaci.
– Ne postoje riječi kojima bi vam opisao kakav je to velik i častan čovjek bio. Istinski heroj .Išao je prvi i tamo gdje je trebalo i tamo gdje nije. Pazio i brinuo o svojim vojnicima. Bio uvijek prvi. Svojim primjerom pokazivao nam je najbolje vrline kod ratnika. Kakvi i mi moramo biti – istaknuo je Mioković.
‘Uvijek je išao prvi u borbu’
Nema dana da se Zijad Oreščanin ne sjeti svog najboljeg prijatelja Predraga Matanovića. I prije rata su se družili, a bili su zajedno i u 2. gardijskoj brigadi, zajedno u borbi…
– Tako hrabrog i odvažnog čovjeka nije bilo. On je bio rođeni ratnik. Istinski hrvatski vitez, veliki domoljub i pravi zapovjednik. Sve ljudske vrline koje bi čovjek trebao imati on je imao. Taj se iza nikoga nije skrivao, uvijek je išao prvi u borbu – kaže nam Oreščanin te dodaje da su često išli zajedno na groblje.
Svaki slobodan vikend koji su imali otišli bi odnijeti cvijeće i zapaliti svijeće poginulim suborcima. Također, Predrag nije propuštao ni posjetiti obitelji svojih poginulih vojnika.
Predrag je, kaže, znao biti i jako temperamentan ali uvijek izuzetno pravičan, Bitna mu je bila organizacija, sve je moralo funkcionirati besprijekorno. Disciplina u postrojbi je bila na zavidnom nivou.
– Iako je na južnom ratištu 1992. bio teško ranjen u glavu nije taj dugo mogao biti na bolovanju. Kad smo ga došli posjetiti u bolnicu glava mu je bila skroz zamotana i samo su se oči vidjele. No on je jedva čekao kad će se vratiti. Zanimljiv je bio naš odlazak na komisiju koja je utvrđivala tko je za mirovinu, a tko ne. Ako je invalidnost bila veća od 40 posto poslali bi te u mirovinu. Nakon pregleda doktor mu je rekao da on ima barem 70 posto a on mu je odgovorio: “Doktore, sve je u redu, ali nemojte mi nikako dati više od 40 posto da ne bi slučajno u mirovini završio.” A imao je velike zdravstvene probleme. Ja sam svjedočio situacijama koje su bile itekako zabrinjavajuće. No on je bio odlučan. Sve dok Hrvatska nije bila slobodna nije dolazilo u obzir da on išta drugo radi osim da se bori za njezino oslobađanje – prisjeća se Oreščanin.
– Ponosan sam i sretan što sam poznavao tako hrabrog i plemenitog čovjeka – zaključuje te dodaje kako mnoge njegove crte karaktera sad vidi u njegovom sinu Leonardu, koji sad studira u Zagrebu.
Izvor: http://www.24sata.hr/news/istinski-heroj-on-ni-ranjen-nije-htio-napustiti-prvu-crtu-obrane-509209
Foto: URV 2. gbr Gromovi
