I TO JE STVARNOST…

0
942
 

Rat je sigurno jedan od naj uznemirujućih    fenomena u ljudskom društvu, to je neprirodno stanje gdje ljudski  život ima malu cijenu. Republika Hrvatska  imala je teško iskustvo u Domovinskom ratu, bespoštedno napadnuta i  razarana, agresor je nemilosrdno gazio sve što je hrvatsko. Veliko srpska politika sijala je teror nad privremeno okupiranim hrvatskim teritorijem.

Hrabrost hrvatskog naroda, hrvatskog branitelja  i želja za opstojnost pružili su žestok otpor  veliko srpskoj agresiji i nadmoćnijoj ratnoj mašineriji. Domovina je obranjena i oslobođena, hrvatski branitelj stao je na granice RH, stasali smo kao država, ušli u NATO i Europsku Uniju.

Gdje je danas taj hrvatski branitelj pobjednik u ratu, što prolazi i koje tegobe ima?

Prenosimo Vam u cijelosti  članak koji nam je dostavila supruga hrvatskog branitelja koja je zajedno s svojom obitelji dio teške stvarnosti koju prolaze mnoge obitelji i hrvatski branitelji kao posljedica trauma u Domovinskom ratu.

————————————————————————————————————-

I to je stvarnost…

 

Kada je Svemogući stvarao svijet, odlučio je najprije napraviti muškarca. Naknadno (na kraju drugog poglavlja Knjige Postanka), da ovomu ne bude dosadno, stvorio je i ženu.Stvorio ih je tako da su po svemu različiti, No, namjerno ili ne, žene su mu ispale jače od muškaraca. Međutim, suze su dopuštene ženama, a muškarcima ne. Muškarci  smiju biti agresivni, pijani, trošiti apaurine i prozace bez ograničenja!!

Kao supruga dugogodišnjeg pripadnika profesionalne brigade, iz vlastitih iskustava i čestim druženjima s braniteljima, promatrajući ih, pomažući im, danas, naročito PTSP-ovcima, a zgranuta događanjima u posljednje vrijeme, čula sam i zamijetila:

«Drugi se boje smrti, ja se bojim života» rekao je jedan oboljeli.

I tko se onda usudi reći da je to šala, umišljaj, izmišljotina. «Osobno bih na ratištu radije ostavio nogu ili ruku, ili oboje, nego komad duše, unutarnji mir i sreću…».

U današnjem vremenu, opterećenom otuđenošću, nerazumijevanjem, predrasudama, rekla bi da zaboravljamo branitelje i njihov neprocjenjiv doprinos u obrani i osamostaljenju Lijepe naše Domovine.

 Oni su tu kraj nas, pokažimo ljubav i brigu za njih. Međutim, ne lažno glumeći jer srdačnost se ne može izmisliti i odglumiti, jer svaki pokušaj iskazivanja lažne, jako se brzo i lako uoči. Ona se mora osjećati, nju treba razvijati i osjećati, a kada se razvija i osjeća, ona se i iskazuje. Napomenula bi da sam emotivno vezana za naše branitelje (razlog nije potrebno ni spominjati), stoga ne molim, nego tražim više tolerancije, strpljenja, razumijevanja, prema njima – nažalost, ponekim,  teškim ovisnicima. Ovo je samo jedan dio mog razmišljanja i zapažanja o  braniteljima.

Biti ovisan znači ne biti slobodan, ne imati kontrolu nad svojim djelima, mislima i osjećajima.

Rat je odavno prestao. Bojišta i ratišta su zatvorena, detonacije utihnule, vatra više ne gori. Nema više jauka, smrada paljevine, mirisa smrti. Sve je ostalo daleko iza njih. Čini se da je sve kako je bilo. Žive, rade, stvaraju – čvrsto u sadašnjosti, okrenuti prema budućnosti.

Neki među njima, nažalost, ratuju i dalje. Komadić rata ostao je zarobljen u njihovim mislima, u njihovim sjećanjima. Koliko god se to nama činilo jednostavnim, oni taj «paket» ne mogu ostaviti iza sebe. Sjećanja naviru, sustižu uspomene, slike, zvukovi, mirisi… Sve to prate žive emocije vrlo burne i autentične. Oboljeli i ranjeni kao da i sada proživljavaju epizodu koja se dogodila prije 5, 10, 15,20 godina negdje na bojišnici.

Ne usuđuju se zaspati, boje se «filma». Ne usuđuju se ostati sami jer misli odmah odlete u prošlost. Ne žele u društvo iz straha da će ga netko ili nešto podsjetiti na proživljeno. Tijekom dana umorni i iscrpljeni, noću budni i preplašeni. Rijetko čuješ od njih, jer većina samo šuti: «Tko nije probao, taj ne zna koliko je noć duga, dok svi spavaju, a ja se vrtim, preznojavam i živciram. A da ne spominjem sve one dileme, propitkivanja samog sebe, čak i optuživanja do osjećaja krivice. Jesam li mogao drukčije, zašto nisam ovako ili onako, zašto je pogodilo baš njega, a ne mene…»

Danju su mrzovoljni i deprimirani, iziritirani prethodnim a uplašeni predstojećom!           Naši  ratnici opet ratuju, ali sa sadašnjosti i budućnosti, a s onima koji čine tu sadašnjost. Pokušavaju se na niz načina uvesti  u san bez snova. Iscrpljuju se fizičkim aktivnostima, TV se gleda do zore, kljukaju se lijekovi, opija se…Sve to pomaže, ali jako kratko. Pogotovo alkohol. PTSP je  kao spužva za alkohol. Put od pijenja do opijanja kod običnih ljudi katkada traje vrlo kratko, ali kod pogođenih PTSP-om – ultrakratko.

Liječnici kažu da je klinička slika takvih ljudi mješavina simptoma PTSP-a i alkoholizma, s tim da jedni «hrane» druge, pojačavaju ih i naglašavaju do te mjere da to postaje neizdrživo. Pak s druge strane, oboljeli ima debelo opravdanje i može se pravdati i izvlačiti na razne načine. (Jedan od bezbroj liječnika koji su liječili mog supruga mi je rekao: „imate tempiranu bombu na kub“).

Naravno, nama je takvo ponašanje nerazumljivo, glupo, čak i zločesto, jer kakve veze ima neka od ratnih akcija od prije 5, 10, 15,20 godina i jučerašnje divljanje u gostioni ili u obitelji!  Nažalost, ima, ima, premda ta veza nije, niti smije biti, niti se smijemo pomiriti s njom, opravdanje.

U ispitivanju rizičnog faktora  suicida u RH, na prvom mjestu nalazi se: «brojna stresna ratna iskustva»

Griješiti se može mišlju, riječju, djelom i propustom, uči nas kršćanski nauk.

Propust – čini se da to i nije nešto tako strašno, barem ne na prvi pogled. Svakodnevno činimo propuste. Kad malo bolje razmislimo, od propuštenog poteza  može biti više štete nego od pogrešnog. Oboljeli branitelji  su više nego odličan primjer za to.

Iz vlastitog iskustva, ne napraviti ono što se mora nije puno bolje nego napraviti ono što se ne smije, a koji put je i gore.

Napravi bilo što, pogriješi, promaši, ali pokaži da ti je stalo! Zamijeti čovjeka pored sebe! Najteže je podnositi neizvjesnost i iščekivanje nečega, a ni sam ne znaš čega. Naša najveća slava nije u tome da nikada ne padnemo, već da se svaki put kad padnemo i podignemo. (Prisjetite se uvodnog dijela ovog članka. Žene pomozite muževima da se podignu!!)

 «Zadaća obitelji jest odgojiti ljude za ljubav i živjeti za ljubav u svim odnosima s drugima, tako da se ljubav ne zatvori u samu sebe, već da ostane otvorena zajednica.» Ivan Pavao II.

 Nemojmo dozvoliti da naši oboljeli branitelji misle da su vječiti gubitnici, preodređeni da duboko i nepovratno padnu na dno, da se vuku po blatu u svoj svojoj vjeri u nas – čovjeka.

 

Benina Fazlić Kancir

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here